Nakon kanadske mini-turneje, najpoznatiji ‘domaći’ bend idiosinkrone šansone Cargo Trio ukazao se u subotu uvečer pred gastarbajterskom publikom nove generacije u bečkom kabareu Vindibona.
Smješten u 20. okrugu, migrantski obojenoj četvrti iza Donau kanala koju posljednjih godina otkrivaju i umjetničke dušice, Kabarett Vindibona umanjenija je varijanta kazališno-glazbenog ambijenta koji u strogom centru grada predstavlja hram europskog i svjetskog jazza, klub Porgy & Bess. Sva su mjesta u dvorani sjedeća, pozornica je blago izdignuta na oko metar i pol visine, a uz raspored partera i lođe u mezzaninu, nalaze se i lože. A može se i pojest. Treba li reći da je uz potpuni izostanak celebrityja, u redu za garderobu nakon koncerta primijećena nekolicina od najljepših djevojaka i žena koje hodaju kuglom zemaljskom. Pretpostavlja se da onda niti rodno komplementarni dio nije bio za bacit, ne stigne čovjek sve vidjet…
Nakon obraćanja publici organizacije Futurebag iz produkcije koncerta, konferansu preuzima vokal Darko Rundek na akustičnoj i električnoj gitari. Otvorio je koncert pitanjem, „How many of you does not speak ‘naš’ language“, valjda samo uslužnom osoblju i ton-majstoru. „Plavi avion“ odlijepit će se s pjesmom „Ruke“ i prelazi u „Don Juana“ s posljednjeg albuma „Mostovi“ koja u sinkopiranoj akcentuaciji violinistice Isabel, poprima gainsbourgovske emocionalne proporcije.
Dušan Vranić, koji se predstavlja kao „Sarajlija“, na cajonu, ispred klavijatura i činela, pored laptopa za bas-dionice, povremeno vuče ukulele i harmoniku. Aranžmani su im opasni, idu idiosinkrono, udarajući ispod pojasa uvriježene predodžbe o lijepom i umjetničkom. Vješto balansiraju s publikom, držeći je na dlanu, Cargo uglavnom izvodi repertoar s posljednjeg albuma („Vidova“, „Ne zaboravi me“, „Ima ih“, „Indijska“), prošaran hitovima kao „Ja bi mogo da mogu“ i „Makedo“.
Drugi dio koncerta počinje oko pola 11, jer je Rundek ostavio publici puš-pauzu od dobrih 15 minuta. Oko 11, s „Ay, Carmela“, stiže i klimaks iz istoimene predstave nastale prije 20 godina, „protiv ugnjetača/ i njihovih pomagača/ legionara i fašista“, uz ovacije. Prstohvat šarmantnog plavookog boema komplimentiraju progresivne solaže (Jean-Luc Ponty susreće Warrena Ellisa – op. aut.) na rubu distorzije –leptirica s gudalom, briljira. Prošaravši redove podno stagea energijom za bacanje i šutanje zagacavši nekoliko puta i ispred monitora, Trio dovodi stvar do bisa.
Čak i u tom trenutku sve ostaje gospodski, i naoružani cigaretama kreću s „Apokalipso“, da bi koncert zaključio in-memorijalnom izvedbom „Kao da je bilo nekad“ u kojoj je Isabel čuveni klavirski solo Margite Stefanović odsvirala ‘by the book’. Rasterećeni od svega, baš u duhu imena benda, uz puncatu kesu stvari za budućnost, raja neopterećeno izlazi u svijetlu bečku noć.