Na jednom od prpošnijih europskih festivala avangardne glazbe, odlučujem ne sudjelovati u protestantskom ritualu neo-indulgencije. Neka stričeki s bradicama i naočalama, koji čine većinu publike, kupnjom par tuceta CD-ova po glavi, okaju i moj glavni socijalni grijeh – preopterećenje bakrene parice torrenta skidanjem terabajta nove muzike. Ja ću podržati scenu ovim tekstom i fazonirati bradu na kojoj su sijede nijanse tek počele pupati.
Drugi dan u Berlinu, nakon upoznavanja g-lokalnih struja na najčvorišnijem punktu grada, turističkoj meki Kreuzberga na Schlesische Straße, odakle sam pronašao petominutnu pistu za ulazak u Görlitzer park, vraćam se u jalovu tržišnu razmjenu. Bacam čisti etnološki pogled put dilera, bez žudnje i lisnice, ne donosim dobre vijesti. Prije dvadesetak godina, kad sam prvi put ustopirao u Berlin, s prijateljima sam upoznavao Strassewissenschaft na čuvenoj stanici Zoo, na koju smo zakasnili nekih dvadesetak godina; ni heroina niti Christianne F. više nije bilo, tek tu i tamo koja bakica s psom i pokoja rasklimana gay-štajga. Tako i sad, uvijek negdje kasnim, a i te moje navike, tu su tek da iz treće ruke saznam kako je turističku ponudu, u međuvremenu, obogatio i češki crystal meth…
Polaskan sazrijevanjem u zagrebačkim klubovima kasnih ’90-ih na prijelazu u 21. stoljeće, s dijelom izvođača imam priliku razgovarati kao starim znancima, sigurno preko 50% njih… Tako i nakon desanta s koncerta grčkog dvojca Mohammad. Nastali su kao trojac, koji prži sludge na tragu Luciana Beria i drone-noise u tradiciji Gordona Mumme, kao elektroakustična postava dvaju violončela i oscilatora. Između svibnja 2014. i 2015. godine, objavili su trilogiju koja istražuje zvukove specifičnog zemljopisnog područja. Tako se grupa pozvala na podudarnost svojeg zvuka s fizičkim krajolikom, čime su bas-frekvencije oponašale velike pokrete tektonskih ploča, kao što bi padine podsjećale na tonske (i mikrotonske) harmonije koje će podsjetiti na rušeće doline i strmoglave uzvisine, kao i uporne dronove koji prijete pretvoriti zvuk u čvrsti predmet.
Nakon što se bend sveo na duet, ostaje na plećima dvaju najpoznatija grčka glazbenika srednje generacije. Violončelist Nikos Veliotis, jedinka iz već zastarjelog indeksa europskih free-improvised muzičara, jednako aktualan kao video-umjetnik i konceptualac, čiji su kovčežići spaljenog violončela, kolekcionarska ekskluziva najposvećenijih u otajstvo suvremene glazbe, nastupio je sa sound-art prvakom Illiosom iza kojeg je 15 godina predanog rada. Oscilatori, električni violončelo od fiberglasa, loopovi i nasnimljeni vokali na dokovima Špreje, nažalost su otpočetka krenuli u maksimalizam s predznakom frontalnog napada i potencijalnom lobotomijom već od same glasnoće… Na ruku im je išla i drvena konstrukcija stepenastog amfiteatra na čeličnoj konstrukciji; ‘kosturi iz ormara’ očito su samo – čekali. Tu je i klinički imidž, bend nastupa u kukuljicama koja im skrivaju lica u video-koreografiju i loop galebova, međutim, nešto nije pošlo po dobru. Ili je zvuk iz monitora i momcima na pozornici isti kao i u publici ili su nam namjerili u jednom trenutku spustiti instrumente na pod i spustiti se u publiku s tko zna kakvim instrumentima koje skrivaju u tajanstvnim naborima, dovršiti uvertiru na koju aludiraju. Kako već imam jednu uspomenu na operaciju iz Vinogradske, a nisam produžio međunarodno medicinsko osiguranje, odlučio sam s kolegama iz redakcije srpskog portala Jazzin propustiti kroz grlo nešto što bi moglo imati utjecaja na regeneraciju poubijanih bubnjića.
U foyeru oko velikog šanka s probranim vinima koji privlači na hang i publiku koja neće nužno ostati ispred pozornice više od desetak minuta, kokanovićevska paradigma o swinganju među klasama, ovdje dobiva brechtovske vizure. Brecht 2.0, s laganim daškom helenske pneumatike iz glavne hale; kako nema ratnih profitera, ne zuje geleri i šrapneli, već neki dronovi napadaju… A zidovi podrhtavaju i sklanjaju se stakleni predmeti, kao da smo u kakvoj hipertenziji Bildove reportaže prenesene iz pera kolege Güntera Wallraffa, možda one u kojoj se tresu neboderi za malo jačeg vjetra u stanu poznate manekenke. Termin za tonsku probu Transfera, otegao se u beskraj i samo rijetki su nepoljuljanih unutarnjih organa dočekali koncert Erwena Keraveca i Matsa Gustafssona, a samozvani laponski punker s tenor- bariton i bas-saksofonom – najmanje.
Da li su organizatori imali na umu da se prostorija može pretvoriti u glavnog neprijatelja festivala ili ne, s izlaskom projekta Luft, postaje otvoreno pitanje. Nakon što su svojom l’-bruit-pour-l’-bruitističkom estetikom darkerski muhamedanci oživjeli prostor kao podmuklog Aliena koji baš i nema rezon za ljudski element, stvari su se pokušale vratiti na nulu jednim posve akustičnim koncertom. I to srazom dvaju tradicija koje su za svoje ishodište imale tradicijsku muziku, usmenu predaju i tako dalje, na tragu stilske temeljnice kolosalno najavljivanih „intimnih krajolika, zvučnih pejzaža“.
Erwen Keravec, bretonski je gajdaš novije generacije, na glazbalu cornemusse koje je nastalo u Bretanji adaptacijom tradicionalnih gajdi koje su zamijenile bubnjeve. Mijeh instrumenta s tri bordona, dva tenorska i jednim basom, održava drone, međutim, uz instrumentalista koji zorno izvodi anatomiju saksofona u genezi prema njegovoj forenzici, nasuprot tradicionalne pentatonike koja je u svojoj izvedbi nužno svedena na dvije tri repetitivne fraze nije doraslo viziji ovog svijeta i više naliči festivalskoj tezgici nego li promišljenom konceptu. Daleko od toga da Kerevec ne bi imao kilometražu, no može se reći da ovo i nije bio njegov dan. Čak ni kad je s cirkularnim disanjem i growlom koji su poprimili maratonske dimenzije, Gustaffson svoj tenor-saksofon preobličio u gajde, ne intervenirajući previše u klapne, nije se desilo ništa značajno. Šteta, jer snimke s Jubitoa daju natuknuti da Luft ipak ne treba olako otpisati.
Kraj večeri odsvirao je Transfer, grupa koja kombinacijom hladne spikerske naracije Anne-James Chatona i zagušene zvučne slike prepune napetosti stvorene živom ‘action’ električnom gitarom Andyja Moora stvara već jednu deset-godišnju diskografsku ostavštinu koja je okrunjena suradnjom i s gitaristom Thurstonom Mooreom koji ne štedi svoje eksperimentalne čakre. Zamislite brbljavog Baudrillarda na audijenciji kod Sv. Petra koji je potpuno fulao formu, nagužvavši je bukom iz kanala svakodnevice, simulacijama radijskih vijesti, nabrajanjem metro-stanica i nabubrenim čitanjem binarnih kodova koji stvaraju militarističku popudbinu svakom susretu s institucionalnim vidom društva. Raspoređeni na pet samostalnih albuma, ovaj kredibilni projekt za A L’Arme bio je pojačan s all-star ekipom, Roi Paci na kornetu, Joe Williamson na električnoj bas-gitari i George Hadow na bubnjevima. Međutim, kaos koji je te večeri odlučio pokvariti koncert Mohammada, odlučio je reći svoju zadnju riječ i hemisfera urbane košnice raspršila se dvoranom, dok je bend pokušavao koliko toliko dovesti stvari u red. I basist i gitarist dobivali su vlastite loopove u leđa, dok je bubnjar bio na svom koncertu, uz potpuno nezainteresiranog frontmena koji se šćućurio u granice svojih bijelih tenisica. A vizualni croquisi iranske redateljice Bani Khoshnoudi su u najboljoj tradiciji Niklasa Vincelja Jinksa u jednom trenutku bend ostavili bez ikakve informacije na potpuno bijelom platnu, stvarajući rupu od preko 15 minuta, samo zapečativši nejasan okus u ušima, očima i ustima. Time je spuštena klapa na drugi dio, uz nejasnu nadu što nas očekuje sljedeći dan kad će program otvoriti act s naslovom “The Great Hans Unstern Swindle”.
Saznajte više: A l’Arme! festival u Berlinu – Festival koji ne ostavlja komfor držanja jagodica za zubima
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
