Svaka pjesma na ‘There Is No Year’ predstavlja identitet za sebe, ali za razliku od prethodnih izdanja ono zaokružuje priču koju album želi ispričati na svim frontama.
Kad je u pitanju Atlanta, jedno glazbeno ime ističe se više od ostalih. Algiers. Grupa svjetskih putnika koja od 2012. godine ganja tu nevidljivu glazbenu nit – nikad ne ispuštajući sociopolitički angažman iz vida (dakako, u vidu lirike i press aktivnosti). Dakle, godina je 2012., mjesto radnje europski kreativni hub – London. Franklin James Fisher, Ryan Mahan i Lee Tesche okupili su se s naumom da krenu u novu glazbenu avanturu. Ne bih ulazio u to koliko je ta zamisao bila bizarna ili ne, ali inicijalna pomisao na kolektivno uzimanje instrumenata u ruke kod svakog iole dobrog benda najčešće zvuči suludo. Može se reći da i izgleda suludom tijekom trajanja prvih nekoliko proba, but I digress.
Praksa pokazuje da se jako malo bendova uspije uopće izvući iz garaže i time se udaljiti od sedam boca vina iz obližnje vinarije koje su se lile niz grlo dok se „sviralo“, a još manje bendova uspije donijeti unison zaključak koji nalaže ozbiljnost i predanost oko samog projekta i svih nadolazećih glazbenih pothvata. Misli i teorije kojima je sklon netko „sa strane“ vrlo se lako mogu oteti kontroli pa se za Algierse može pomisliti da su sasvim slučajno postali jednim od najosebujnijih glazbenih imena današnjice, ali to je toliko daleko od istine da se u tu sferu priče uopće ne isplati ulaziti. Godine 2015. izašlo je njihovo prvo izdanje pod izdavačkom palicom Matador Recordsa. Radi se o eponimnom albumu koji broji sveukupno jedanaest pjesama, a on sam po sebi služi kao jasan pokazatelj zvučnog pluralizma kojim Algiersi raspolažu. Obzirom da debi album u pitanju naprosto moli, odnosno traži aranžman kojeg samo potpuni (i malčice dorađeni) rock instrumentarij može ponuditi – trojac je odlučio regrutirati nekadašnji tupa tupa motor engleskog indie rock benda Bloc Party– čovjeka imena Matt Tong. Algiers je tek tada bio spreman za svirke uživo – sirove, užasno jake, moćne i energične koncerte.
Nedugo nakon toga, točnije 2017. godine – Algiersi istupaju sa nešto „zrelijim“ materijalom, albumom „Underside of Power“, čija se titularna pjesma iskazala kao apsolutno plesno-pjevni hit. „Underside of Power“ značio je napredak u odnosu na debi izdanje u svakom mogućem smislu – liričnost je postala puno izraženija, konkretnija i detaljnija, glazba, instrumentarij i aranžmani također su prošli kroz stanje pozitivne metamorfoze – na albumu su osim Franklina, Ryana i Leeja potpisani Matt Tong, Adrian Utley, Ali Chant, Macks Faulkron, Ashiya Eastwood, Travis “ONO i Jesse Upton Crowe. Kao i debitantski istup, i „Underside of Power“ je dosta dobro prošao kod kritike. Umjesto producenta Toma Morrisa (s kojim su surađivali na prvijencu), Algiersi su se ovog puta odlučili za potpunu produkcijsku kontrolu. Iako su članovi benda potpisani kao jedna od produkcijskih ruku na oba albuma, „Underside of Power“ su produkcijski obogatili članovi nadodanog instrumentarija, bez eksterne pomoći. „Underside of Power“ stoji kao jedno od onih izdanja koje je sposobno definirati bend, pa čak i bend koji je uvijek spreman nanovo rušiti dosad poznate glazbene granice.
Dok se „Underside of Power“ još uvijek smatrao aktualnim izdanjem imao sam priliku prisustvovati premijernom ukazivanju Algiersa pulskoj publici. Bio je to mjesec kolovoz prošle godine kada su zajedno sa pulsko-zagrebačkim bendom nemanja i riječkim Jonathanima nastupili u unutarnjem dvorištu Rojca. Tada sam za Algierse napisao sljedeće: „Za dobrim konjem prašina se diže, a kad su u pitanju Algiers, mislim da niti jednom asmatičaru neće smetati sutrašnja cjelodnevna inhalacija ventolinom. Energičnost dosad neviđena na pulskom tlu, kao i itekako vidljivo iskustvo bendu je dalo puno veću ocjenu od one prolazne. Riječima je zaista teško, usudio bih se reći nemoguće opisati viđeno, tako da ako imate priliku pogledati ovu post punk-soul-noise rock-gospel-blues-industrial mašinu, nikako ju ne propuštajte.“ Držim da je očito to kako su Algiersi ostavili jak dojam onda, te nesnosno tople ljetne večeri. Mislim da je to čak bio i najtopliji dan u godini. Nisam siguran je li to zbog koncerta ili zbog visokih ljetnih temperatura.
Osim dva manja semi-konceptualna izdanja (koja su poslužila kao savršen segue u ono što tek dolazi), recentni dodaci Algiersovom opusu sastoje se od aktualnog studijskog albuma „There Is No Year“ i nekoliko snimaka koncerata iz Atlante, Pariza, Beča, Praga, Amsterdama, Frankfurta i Dublina koji su, čini se, dignuti na Bandcamp kako bi ljudima barem malo ublažili ovo zaista čudno, no ponekad i dosadno razdoblje.
„There Is No Year“ predstavlja još jedan kreativni odmak Algiersa. Taj je odmak jednako bio očekivan, koliko je sada, kad je album već neko vrijeme vani, gotovo pa nezamisliv i usudio bih se reći bizaran, ali isto tako je i opasno vrijedan hvale. Kad se u prvi plan uzme činjenica da je glazbena kritika danas istovremeno precijenjena, ali i gubi na cijeni otkako je interneta, teško se staviti u cipele benda koji u svojim rukama drži glazbenu moć ekvivalentnu zvučnoj bombi – zvučnoj bombi koja, ako dođe do ušiju trećerazrednih glazbenih kritičara, ljudi upitnog glazbenog znanja, blogera kojima je Cream najveće glazbeno otkriće, može izgubiti na snazi. Čovjek bi pomislio da će „Underside of Power“ stvoriti nekakav određeni kalup (bez obzira na to koliko on minijaturan bio), međutim Algiers opet iznenađuju svojom inovativnošću.
Izvedba je kao i uvijek na nivou, tekstovi su i dalje angažirani, a sami aranžmani nekako kao da su dobili na životu, dojma sam da je bend napokon pronašao sebe i iz tog mutnog mora raznih utjecaja stvorio ne samo mističan i zanimljiv, već kristalno jasan zvuk. Singl „Dispossession“ savršeno igra ulogu singla. Pokazuje u kojem će smjeru ići novi album, ali opet ne odaje previše. Neočekivane poteze vidjeli smo tek kada je album izašao. Spomenuti im je singl također i otvorio vrata u javne odaje network televisiona nastupom u The Late Showu Stephena Colberta. „Dispossession“ se donekle čak i uklapa u fabulu glazbeno-tekstualne priče čiji sadržaj djelomice poznajemo iz ranijeg rada benda, dok su pjesme „Void“, „Chaka“ i „Wait for the Sound“ utjelovljuju spomenuti kreativni odmak. „Void“ je, dakako, favorit potpisnika ovih redaka (ako je moje uopće da izdvajam), ponajprije zbog tog nekog Bad Brains-astogvajba. Svaka pjesma na „There Is No Year“ predstavlja identitet za sebe, ali za razliku od prethodnih izdanja ono zaokružuje priču koju album želi ispričati na svim frontama. Jedina (valjda realna) zamjerka koju imam jest to prejako glancanje materijala kojim raspolaže aktualni album. On je, glede produkcije, kao Nirvanin „Nevermind“, dakle ploča s odličnim pjesmama koja na kraju ispadne previše candy.
Priča benda Algiers jest jedna od onih priča koje smo čuli već bezbroj puta, ali negdje na tom putu naši su protagonisti skrenuli prema nekom mjestu koje je još uvijek nepoznato ovoj novo-novovalnoj sceni. Ishod njihovog nadprosječno kreativnog rada inspirirati će mnoge, ali bez sumnje inspirirat će i njih same u daljnjem radu. Odlični su na liniji, još bolji su uživo, a njihovo će iduće povlačenje u studio – siguran sam – rezultirati pozitivnim šokom.
Ocjena: 8/10
(Matador, 2020.)