Osnovni problem Slovenije Ihan pronalazi u nepristajanju na suočavanje sa stvarnošću, odnosno već s uperenim prstom, u seoskom mentalitetu koji nije navikao stvarati nove vrijednosti ili ih nadograđivati, već ih prodavati ostavljajući u proračunu samo minimum neophodan za golo preživljavanje. Zvuči li vam poznato?
No, to je bilo samo zagrijavanje, jer će bilô čitatelja, razigrati kritikom mentaliteta nacije koja u njegovoj interpretaciji možda i nije povijesno zakašnjela, ali je po svim drugim reperima za praćenje stvarnosti – disfunkcionalna. Njegova je perspektiva ipak fokusirana na tranziciju i zadnjih dvadeset godina. Uvod je to u tematiku tranzicije koja je postala općim mjestom današnjice. Lako će ju se pronaći i na „Wrecking Ball“, posljednjem albumu klasičnog rock-autora američkog radništva Brucea Springsteena. Spominjem Springsteena, jer Ihanovo štivo ipak ne može konkurirati teorijskoj konkurenciji biblioteke Koda, niti parirati Marcuseu. No, naluknimo se ipak k eseju, „Zakaj sem liberalac in zakaj je to tak drek“, eseju za čije razumijevanje treba poznavati lik i djelo nekolicine slovenskih političara koji u svojem karakteru nose određene specifikume i nije ih lako interpolirati u našu sredinu. No, prije nego li se obratimo na ovaj esej, prijeđimo preko eseja „Kako brez kitajščine razumem Kitajce“, kao i „Kralj na Betajnovi: ali izvirni zločin oblasti“. U eseju o Kinezima pisat će tako opet o sistemskim grijesima, o nejednakosti među ljudima, koja je i zaslužna za situaciju u kojoj i mi i Kinezi moramo biti sretni što smo živi, jer ‘radost’ pripadnosti potrošačkom društvu po našim gabaritima živi samo tristo milijuna njih, dok se preostalih milijardu bori s osnovnim infrastrukturnim problemima neophodnima za život. Osim što je misao vodilja članka, ta svijest o sreći gotovo da prerasta u maksimu koja pesimistički najavljuje temeljnu misao ostatka dvadeset i prvog stoljeća. Za sve nas zajedno.
U „Kralju na Betajnovi“, prema riječima samog autora „nerazriješenoj hamletovskoj tragediji“ nacionalnog barda Ivana Cankara, ‘gospon doktor’ spretno poentira kako nas preko dva junaka drame pisane još sredinom 19. stoljeća, neiživljenog diktatora, ne-osobe i pukog žezlonosca Kantora, i njegova podanika Krneca, čija je tragedija u tome da Kantora doživljava preozbiljno, ista psihologija u odnosu prema vlasti prati još i dan-danas. U eseju „Slovenska izgorelost“ će na mjesto koje je u klasičnoj tradiciji eseja pripadalo rasponu od rimske književnosti do spencerovskog organicizma esej preinačiti u postmodernističku parabolu, produbivši problematiku upućenošću u medicinsku dijagnostiku. Imaginarni će prosječni doktor iz ove parabole ignorirati pacijenta, postaviti mu pogrešnu dijagnozu, prešutjeti i multiplicirati njegove probleme, skrivajući se iza medicinske etike. A kako su guske koje su onomad spasile Rim, već odlepršale, zaključimo da bi bilo dobro ipak potrebno dodatno obrazovati sam kadar, prihvatiti nova saznanja ‘svakidašnje medicine’ i ipak se pozabaviti s pacijentom kako dolikuje. A otud i fer gledište, da ne svaljuje baš sve na leđa univerzalnog pojedinca kojeg je pregazilo sve što ga pregaziti može – za razliku od starozavjetnog prezira spram malog čovjeka vodećih vikend-kolumnista u Hrvatskoj – a gazi ga neštedimice.
Vratimo li se na esej „Zakaj sem liberalec…“ probleme uviđa u dugogodišnjem življenju u laži koja je pogodovala zamagljivanje pojma vlasništva bez kojeg nema smisla ulaziti u kapitalizam. Krizu će okarakterizirati kao „hladan, ali osvježavajući tuš, koji nam je dovabio novu međusobnu strpljivost“. Kao pravi doktor, reći će i to da su pred nama dva rješenja, i to rušenje naše liberalne samoljubivosti, „koju nam je ucijepilo samoupravno zamagljivanje vlasništva (kojom je umjesto nas htio upravljati partijski vrh)“, te „spoznaja da je gospodarenje vlasništvom bez pravog znanja o tome najbrži put u propast“. Opet je na kritici blef, ali blef onih koji su se smatrali upraviteljima države koja je nasjela na tržišnu ekonomiju. Međutim, kao osjetljivije je mjesto tu prozivanje novinara koji prešućuju pisati „o poslovnim i drugim inovacijama“ koje „bi mladi… radi minimuma budućnosti i nade jednostavno morali poznavati“. Novinari su, ukratko, krivi za to što ne postoji kult otvorenog i javnog pričanja o kultu uspješnosti, kakav je javno prisutan na zapadu, a prelazi se elegantno preko toga da je u svijetu senzacionalističkih medija stvaranje viška vrijednosti očito nebitno, kao što bi otvaranje pitanja porijekla imovine novopečenih bogataša bio prevruć krumpir i na zapadu. Izgleda li onda da je u Sloveniji sve ostalo u redu, kad su „pri toj narodnoj samoubojitosti katastrofalnu ulogu odigrali novinari; po zanimanju kroničari urbanih priča i mitova“?
Na tragovima Ihanovog fiziološkog tumačenja morala kao moždanog procesora, sjetimo se ipak sedam socijalnih grijeha koje je artikulirao još indijski državnik Mahatma Karamčand Gandhi. Počev od „bogatstva bez rada“ do „politike bez principa“, Gandhi je predvidio da je sustav koji garantira višak slobode zapravo na klimavim nogama, jer omogućuje slobodno djelovanje svakom pojedincu koji smatra da zajednici ne treba polagati račune. Posljedično, tu će slobodu onda zloupotrebljavati i sustav, kako će Ihan napisati, stvarajući „slamnata pooblastila“, odnosno „punomoći od slame“, prenoseći slučaj iz vlastite liječničke prakse, kada mu osiguravajuća kuća savjetuje da se pacijentu prešuti postojanje određenog lijeka, jer sustav sredstava nema, a sustav treba zaštititi. A onda u pitanju više nije komunizam, niti relikt komunizma, a ni kapitalizam, već najobičnija despocija u kojoj je imperij iznad svojih građana, što Ihan zna jasno i reći, makar stoga u naslovu morao upotrijebiti i riječ ‘drek’.
(Koda, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
