Anita Andreis – ‘glazbeno dijete’ u širokom glazbenom spektru

Anita Andreis je skladateljica novog doba. Svašta nešto proživljava i sklada. Recentno će bit soundtrack Šegrta Hlapića. Uskoro i neki njeni albumi. Puno se planira. Zaigrava. No u tom procesu često do stražnjici nastrada realnost. Kako i zašto, njena je priča…

Anita Andreis (Foto: Daniel Zrno)

Tko je Zagrepčanka Anita Andreis mimo nagrađivane skladateljice, odakle potiče i zašto je baš takva?

Anita Andreis: Cijela frka započela je u Zagrebu, gdje se rodila djevojčica koja je svijetu odmah pokazala što misli o njemu rodivši se na dupe. Manje više se tako i nastavilo. Naopačke gledano iz tuđe perspektive, sasvim prirodno gledajući iz moje. Pola mojih gena je otvoreno, valovito i divlje more otoka Proizda kod Vela Luke. Kad je bonaca, udišem tada slatki mir u naručju mog muškarca, moje srodne duše i uz našu djecu koja su dva čudesna i darovita bića, nevjerojatno inteligentni, silno duhoviti, čvrsti, iskreni i svoji.

Čime se baviš osim glazbom i obitelji, koje su interesi, vjerovanja, stunje, ostvarenja…

Anita Andreis: Unutar slobodnog vremena nadoknađujem manjak fizičke aktivnosti totalnim pretjerivanjem – insanity treninzi, teretana, 30-70 km brdske vožnje biciklom dnevno, višednevni boravak u prirodi bez asseta, gadgeta, uz što manje hrane i love. Obožavam paraglajding i trčanje. Slikam suhom pastelom, fotkam nebo, oblake, mjesec i ljude iz svih kuteva, gutam neuroscience knjige, kombiniram razna učenja i svoje životne eksperimente kako bih došla do praktično primjenjivih zaključaka i prakse najsvojstvenije mojoj prirodi u određenom trenutku. Igram se i istražujem. Neprestano. Vjerovanja? Vjerujem u sebe. Nastojim se ne svađati sa realnošću kakva jest, već uzmem najbolje od ponuđenog, stvorim od toga nešto veće i gledam kako raste(m)! Drugim se ne bavim, čuvam svoju glavu od resursa gluposti (novine, tv, besmislene socijalizacije).

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=2dpHX4OSXeM[/youtube]

A profesionalni planovi i ostvarivanja na glazbenom teritoriju, osim činjenice da si kompozitor, da skoro izlazi soundtrack za Šegrta Hlapića?

Anita Andreis: „Šegrt Hlapić” predivan je road movie, redatelja Silvija Petranovića, koji će se početi prikazivati u svim kinima od 7. studenog. Istoimeni soundtrack izlazi do kraja godine, a sastoji se od glavnih filmskih tema u kojima su prevladavajuće emocije, kao i u filmu – iscjeljujuća nježnost, bezazlenost i snaga nepokolebljive dobrote. Nakon toga slijedi objava albuma „Inseparable Opposites” koji će, između ostalog, sadržavati i djela pisana za baletnu predstavu „Ghost”. Istovremeno nastavljam rad na albumu „Ten Hues of Sadness“ gdje uz svaku moju skladbu (minimalistički solo klavir) živi jedna priča koju piše spisateljica Iva Ušćumlić Gretić, a ilustracije stvara Zdenko Bašić. Na zimu će izaći spot Manuela Šumberca za pjesmu „Your Irresistible Smile“, a u rano proljeće u planu je spot u suradnji sa izvrsnim redateljima Filipom Filkovićem i Zdenkom Bašićem za pjesmu „Clever Trick“.

Koje su sve baletne i crtić glazbene teme, reklame i dokumentarci za koje si radila i s kojima si autorski najzadovoljnija?

Anita Andreis: Od radova za balet definitivno mi je najdraža glazba i to sve teme za predstavu „Ghost” u režiji svjetski priznatog koreografa Lea Mujića, u produkciji New Orleans Ballet Organization, koja se izvodila od New Yorka do Beograda, a za koji je fenomenalnu priču i libretto napisala spisateljica Iva Ušćumlić Gretić i time dala neiscrpnu inspiraciju i meni za glazbu i Leu za koreografiju.  Posebnu su dušu u ta djela ulili violinist Krunoslav Marić iz Zagrebačkih solista u glavnoj temi „Ghost” i vokalistica Sandra Tribuson u djelu predstave „The Wind”. Uživala sam i u ludilu „Vuka“ (The Wolf) skladajući za cella u 7/8 što je bilo izazovno i za odsvirati (što je odlično odradio Smiljan Mrčela iz Zagrebačke filharmonije), a i za otplesati, a ta je tema korištena za solo dionicu vrsnog baletnog plesača Prince Credella.

Anita Andreis - kompozitorica filmske glazbe

Draga mi je tema skladana za film „The Kid Chamaco” redatelja Kirk Harrisa, a skladba s kojom imam svojevrstan unutarnji konflikt i gotovo da je ne podnosim, a onda povremeno shvatim da slušatelji ipak s razlogom zasuze na nju, jest a capella „Pjesme mrtvog pjesnika” Dobriše Cesarića, skladana za baletnu predstavu „Tišina mog šuma” izvedenu na 150. obljetnici Hrvatskog Narodnog Kazališta, a glavna je vokalistica predivna sopranistica Mary Crnković Pilaš.

Glazba za višestruko nagrađivan animirani film „Guliver“ (Grand Prix, Oktavijan, Nagrada za najbolju glazbu itd.), kao i glavna tema za „Priču o snijegu“ redatelja Zdenka Bašića, uvijek će ostati dio mene na jedan poseban način.

Od reklama; „Night Theme“ korištena u reklami za knjigu „Alisu u Zemlji Čudesa“ u izdanju Planetopije. „Forbidden friends“ u „Steampunk“ book traileru, „It’s Just Me“ u preslatkoj američkoj mirišljavoj reklami s veselom dječicom koja trče po livadi za Persil, itd.

U koje sve glazbene smjerove kaniš ići? Dojam je da nemirna glazbena osoba poput tebe traži i kopa za novim terenima?

Anita Andreis: Zapravo, ja ne kopam, već novi tereni iskopaju mene. Tako su me, spontano i bez ikakvog predumišljaja počeli opsjedati stihovi i glazba sasvim jednog drugog žanra, nakon čega su se rodile moje pjesme koje su zapravo priče. Udaljene su od filmskog orkestralnog svijeta (iako blage orkestracije djelomično uključujem), no to ‘proširenje’ žanrova me obogatilo i vjerujem da tek zbrojem baš svakog izraza prema kojem osjećam strast mogu slijediti cjelovitu realizaciju svog glazbenog identiteta.

Tekst u spomenutim pjesmama mi je iznimno važan, a pišem samo kad imam nešto za reći. Volim metaforički izraz, no ne i pretjeranu poetičnost koja površnom ljepotom skriva nedostatak čvrste misli. Ne dopuštam pjesmi da upropasti stih, pa se neke pišu i godinama. U posljednje vrijeme me vuče i ambijentalni post rock i voljela bih se na tom području izraziti. Dugujem sebi i prepuštanje jazz harmoniji, koju sam uvijek svjesno gušila u svojim prstima (ili bih iz spontano odsviranih dionica, teškog srca, brisala ‘višak’ nota) jer se to rijetko uklapalo u viziju filmskih producenata i redatelja. Želim nastaviti sa slikovitom instrumentalnom glazbom i stihovima koji se jedva čuju i nimalo razaznaju u pozadini, ali potiču introspektivne misli slušatelja. Zaustaviti ću niz prije nego shvatim da zaista i jesam nemirna glazbena osoba. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X