Ante Perković: Ne bih htio biti zapamćen po dugovima

Predstavljati Antu Perkovića kroz intro je teško. I nije ni potrebno zavirite li u razgovor.

Ante Perković (Foto: Nino Šolić)

‘Ajmo unatraške, od Rundeka. Dakle, nije ti prva knjiga o drugim izvođačima jer si kao mladac potpisao „tribute to” Pipsima, ali je prva prozaična i više biografična, nego dokumentaristička i faktografska. Ponešto o uvjetima nastanka, vremenu, komunikaciji s Darkom…bio si i štovatelj benda i fan, a sad u ulozi storytellera…

Ante Perković: To je lijepa priča, nema puno situacija u kojima te život tako nagradi. Kronologija ide otprilike ovako: Menart je htio Rundekovu biografiju, Darku se ideja baš i nije svidjela pa se isprva nisu uspjeli dogovoriti. Onda je on pročitao moju „Sedmu republiku” pa mu se učinilo da bi tako slobodno, esejističko, ne-biografsko pisanje o svojoj muzici mogao podnijeti i predložio je izdavaču da mi se javi. Uslijedili su mjeseci propitivanja ideje i traženja koncepta. Darko mi je cijelim putem bio ohrabrenje i kišobran od vanjskih utjecaja, s tom presudnom podrškom krenuo sam u eksperiment. Radio sam drugačije nego inače, puno toga se događalo neplanirano, istraživanje je bilo važnije od ciljeva, a na kraju je knjiga dovršena tehnikama posuđenim iz drugih medija, montažom i miksom. Imati privilegiju upustiti se u takvo nešto, ovdje i sada, bio je divan luksuz.

Prije Rundeka bili su izgnanstvo sa žurnalističkog terena, svojevoljni i svojevoljno birani hiatus jer su te godinama prepoznavali kao jednog od viđenijih i čitanijih glazbenih kritičara, a onda si presvukao odijelo, odbacio tastaturu i uzeo kompjuter kao ritam mašinu i gitaru… Što je tome kumovalo, toj odluci prestanka bavljenja ‘svetim pop kulturnim pismom’, premda i nije neka osobita misija, osim ako nisi zagriženi fan glazbe?

Ante Perković: Nije tajna da se novinarstvo umnogome promijenilo na gore od vremena kraja 80-ih kad sam se ja zaljubio u njega. Sebe sam uvijek smatrao prvenstveno novinarom, a u sklopu te profesije nekoliko godina sam pisao i glazbene kritike, što je nekako ostalo zapamćeno više od drugih, meni važnijih i dražih poslova. Otišao sam iz aktivne novinarske službe kad više nisam mogao ignorirati širi kontekst u kojem se moji tekstovi pojavljuju, odnosno igrati za tim s kojim više nisam dijelio ni vrijednosti ni ambicije. Nije to imalo veze s mojim izlaskom iz ormara kao muzičara, ja sam uvijek i pisao i svirao, to se odvijalo paralelno i nikad nije poništavalo jedno drugo.

Taj usamljenički solo rad, više mi je puta djelovalo kao urlik i neki buntovnički akt, ali istovremeno i namjerno dešperatno rovanje po snu, neka vrsta predaje jer s ulaskom u tridesete recimo da počneš zrelije vagati i racionalizirati tko jesi, što nisi ili kako već put spoznaje ide?

Ante Perković: Ja jesam usamljenik, iz duge loze usamljenika. A do tridesetih se stigneš upoznati i barem donekle pomiriti sam sa sobom, pa to usamljeničko vrijeme postaje plodnije i kvalitetnije, više okrenuto kreativnosti, oslobođeno silnih propitivanja i analiza. Nije to predaja, to je samospoznaja – kad u času najgoreg samosažaljenja pogledaš u ogledalo i kažeš sam sebi: ok, debilu, imaš toliko i toliko godina, kasno je, nećeš nikad zabiti gol na punom stadionu, nećeš pogodit tricu s pola igrališta sa zvukom sirene, zaboravi Olimpijade, Wembleye, zapravo zaboravi i Kulušiće i Jadranske susrete, holivudske glumice i one iz provincijske dramske grupe jednako, neće se dogoditi, tu si di si i – ta-dam! – to je ok. To si ti, voli se. Ako ti nećeš, zašto bi itko drugi?

Ispričaj mi molim te par privatnijih autorskih skica o svojim solo albumima, zaključno s tim bandcampovskim downloadom „Prije nego osnujem orkestar“ – onaj ‘insight’.

Ante Perković: „Svi me vole dok me ne upoznaju“ sam radio bez ikakvog predumišljaja, kao svojevrsnu glazbenu terapiju. Imao sam porta studio pri ruci za svaku grubu ideju koja bi mi sinula, a onda bih se zapetljavao u aranžman snimajući instrumente koje nisam poznavao dovoljno (bas) ili uopće (sinth). Završio sam nešto, ne bih to nazvao ni demom, samo sam zaokružio tu fazu u ljeto 2006. i ostavio sa strane za ne znam što. Benda već dulje vrijeme nije bilo, a misao o samostalnom sviranju još nije proklijala. Nekoliko mjeseci kasnije, kad sam ponovno čuo te snimke, šokirala me dokumentarnost i točnost zapisa. Konačno sam čuo sebe u nekoj muzici, baš onakvog kakav jesam, bez laži i uljepšavanja. Iz toga je sve krenulo dalje: prvo sam s Jurom i Pavlom iz Svadbasa i Danielom Biffelom dovršio album, snimajući opet samo one stvari koje su bile tehnički neupotrebljive, onda po putu odlučio da ću ga objaviti sam, pa je to poteglo i potrebu za nastupima i eto mene 5. svibnja 2007. u Booksi s gitarom, ritam mašinom, kazuom, defom, efektima i pljoskicom rakije, prvi put sam na sceni. Drugi album „Duplo dno: najveći hitovi“ bio je zamišljen kao kompilacija iz budućnosti, s pjesmama sa izmišljenih albuma, ali je taj koncept u procesu ispario, a ostale su pjesme urezane na vinil, čime sam odradio dug dječačkom snu. U tom ‘one man band’ razdoblju, od 2006. do 2010. našlo se i nešto pjesama koje su ostale između albuma pa sam ih prošle godine složio u cjelinu na Bandcampu. Naslov „Prije nego osnujem orkestar“ govori da mi je dosadilo nastupati sam i da slijedi big band, normalno. Jazz. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X