Predstavljati Antu Perkovića kroz intro je teško. I nije ni potrebno zavirite li u razgovor.
Kako se odnosiš sa sobom na društvenim mrežama? Prihvaćaš li se ili imaš neki argument objašnjenja zašto im zasad odolijevaš u razmjeru kako ih ljudi pojedinci i individualci glazbenici koriste?
Ante Perković: Nije to za mene. Kad sam se 2007. ulogirao na My Space samo sam htio dignuti pjesmu kad ono odmah poruka: „You have a new friend“. Koji frend, otkud frend? Ti ćeš meni frendove nalazit… I ja ga izbrišem a pojavi se divan natpis: Ante has 0 friends. Mislim da mi Facebook ne bi dopustio takvu ekstravaganciju, zato i nisam tamo.
Naravno, prije ‘prebacivanja’ tu su bila i Djeca. Simpatični pop rock bend kojem si slovio kao frontmen, koji je plaćao dug toj isutrenoj kritičarskoj ulozi jer ‘neće nam sad šupak tu mudrovat, a sam ne zna otpjevat ili napisat pjesmu koja je hit’. Karikiram, ali misliš li da je imalo veze takvo sagledavanje potrošnje Djece unatoč kvalitetama?
Ante Perković: Što je najgore, uopće ne karikiraš. Prošlo je već puno vremena i postaje glupo biti skroman. Djeca su bila puno bolji bend no što nam je to itko priznavao. Imamo pjesme koje nam govore u prilog. „Rt dobre nade“, „12 mjeseci“, „Puno ili sve“, „Odrastanje“… Ništa slično do danas nisam čuo od nekog našeg benda.
Napušta li te slušateljska strast i možeš li imenovati zadnjih par godina, otkad nisi aktivan novinarski, neke izvođače s domaće ili vanjske scene čija bi ti djela radila žmarce?
Ante Perković: Manje slušam, više se informiram. Umorio me neprestani, sveprisutni PR; evo još jednog fenomenalnog benda koji je opet izmislio muziku i emocije i seks i brzinu i slast i ljubav i hrabrost i to je vaš novi život, gle tu su vam svi prijatelji i saveznici, i oni ih vole, to je zaista to, nema laži, vjerujte. Odustajem od rocka, pogotovo indie-metiljavog-naočale-tofu-bicikl-voli-me-jer-sam-sjeban od užasa. Dosta mi je bendova koji sviraju gitare kao da imaju kuhane špagete umjesto ruku. Rađe turbo folk, tu bar ima nekog života. O žmarcima drugom zgodom.
A je li roditeljstvo utjecalo na tvoj kantautorski ego i smisao? Pišeš li i skladaš li drugačije otkad nisi prvi nego drugi ili treći među jednakima?
Ante Perković: Nije, zašto bi? Sve je to samo igra velikih brojeva, sto osamdeset i devetu pjesmu ne pišeš kao prvu. Ako se u međuvremenu razmnožiš, imat ćeš samo više toga za dijeljenje, je li?
Jedna od epizoda vezana je za kazalište. Odakle ti tu?
Ante Perković: U kazalište me dovukla stara prijateljica Nora Krstulović, za svoj projekt „Pop skroz“. Bilo je to u proljeće 2009. godine. Radili smo predstavu o riziku, pa smo balerina Edina Pličanić i ja riskirali svoje formirane scenske persone lišavajući se najjačih oružja: ona plesa, a ja instrumenta. Bilo je sjajno raditi s njima, puno sam naučio, svaka izvedba je bila drugačija, išli smo u neočekivane prostore, igrali u birtijama, stanovima, svuda. Kasnije je Edinu zamijenila Petra Hrašćanec, a završili smo 2011. na Twitteru, s predstavom koja se gleda uživo, a ‘čita’ online. Osim toga, svirao sam i glumio u predstavi „Sutra, sutra“ Irene Čurik u &TD-u, zajedno sa Natašom Dangubić, Ladom Bonacci i Vladimirom Tintorom. Još jedno fenomenalno iskustvo: igrali smo gustu, nabrijanu predstavu i zapravo na sceni funkcionirali kao bend, stalno upućeni jedni na druge. Puno toga što je Irena tada naznačila kroz tekst i režijska rješenja kasnije je postalo dijelom kazališnog mainstreama. Naslov je očito bio proročanski.
Bilo te i po drugim medijima. Radio voditelj, urednik…
Ante Perković: To je zato što nisam u stalnom radnom odnosu, pa sam, što slobodnom voljom, što materijalnim diktatima, prisiljen istraživati razne mogućnosti. Radio sam načeo davno, još 1993. sam na zadarskom Radiju 057 vodio autorsku glazbenu emisiju u kasne sate. Igrom slučaja koncept se donekle ponovio prošle sezone na drugom programu Hrvatskog radija s „Drugim ponedjeljkom“, gdje sam većinu termina trošio na novu, nezavisnu, samizdatu glazbu iz Hrvatske i regije. Ali, ono što mi je najdraže na radiju zbiva se na Trećem programu gdje, zahvaljujući urednici Ljubici Letinić, od 2010. imam sreću raditi sasvim drugačije medijske proizvode, upustiti se u potragu za poezijom zvuka na rubovima dokumentarnog, literarnog i novinarskog.
A tvoji spisateljski solo radovi? Bilo je tu raznih formi osim spomenutog publicizma Rundeku i Ripperu. Pisao si o rodnom Zadru, pionirski vodio prvi internet dnevnik, predforumaškog razdoblja, to se zvalo „365“?
Ante Perković: I to je dobrim dijelom uvjetovano slobodnjačkim statusom. Zapravo je autorizirana biografija Pipsa bila jedina knjiga za koju mogu reći da je bila 100 posto moja ideja, sve druge nastale su ili po direktnoj narudžbi (kao „Volite li Zadar“) ili u spletu okolnosti koje su neke moje novinarske poduhvate učinile važnijim no što se to očekivalo, pa su na kraju dobacili i do knjige (kao „365“ ili „Slijepi putnik“). Još nisam radio inventuru pa ti zapravo ne mogu reći što mi neka od tih knjiga danas znači – bile su važne i ogromne dok sam ih pisao, kasnije sam ih pustio od sebe i gledao kako se snalaze, skoro kao neutralni promatrač. Tako mi je valjda lakše… Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
