Anti-Teleological Rock Combo premijerno se planski prikazao pred pulskom publikom, u unutarnjem dvorištu Rojca.
Idejni i ideološki kostur za sastav u pitanju konstruirao je multi-instrumentalist i kompozitor Leo Beslać (bass, flauta), a uz njega su se na stageu pojavili Luka Čapeta (gitara), Pavle Jovanović (gitara) i Šimun Matišić (bubnjevi). Kako mi je nakon koncerta u trajanju od nešto više od sat vremena napomenuo, još od zametka ovog konkretnog projekta planiralo se za potrebe premijernog nastupa bezecirati dvorište Rojca – malo zbog akustike, malo zbog samog prostora, a djelomično i zbog specifične publike koja se nađe unutar gabarita grada s kojom buka ovog kalibra mora moći rezonirati.
Nakon koncerta, koji je uglavnom bio prožet atonalnim konstruktima (što zapisanih, što improviziranih) svih baza i zvučnih afiniteta, proveo sam kratku referentnu anketu s posjetiteljima, i jedan je veseli dvojac izjavio kako „uopće nisu imali feeling da su na moru“. Iako se naizgled možda čini redundantnom, teza da postoji nekakav morski kod kad su u pitanju koncerti i nije toliko promašena i suluda, kada se u obzir uzme profil ljudi koji pohodi koncerte na moru, odnosno u Puli. Često se da načuti kako se lokalni stanovnici žale nad oskudicom publike, ali unisono se da usuglasiti tvrdnja da, iako je publike malo, ona koja se redovito manifestira na događanjima ovakvog karaktera je zaista zagrižena – reklo bi se, stalna.
Odsvirale su se sveukupno četiri kompozicije u kojima je Anti-Teleological Rock Combo istovremeno rastavljao buku kojom je baratao, ali ju je suptilno i nanovo gradio svakih nekoliko taktova, tvoreći pritom poprilično razigranu dinamiku temeljenu na međusobnom praćenju i Beslaćevom odlučnom dirigiranju.
U nekom trenutku – a to ovaj konkretni sastav svakako traži – trebali bi se prestati fokusirati isključivo na buku i ponuditi okvir za širi diskurs oko nje. Tamo gdje Spinoza susreće Adorna i Horkheimera, odnosno gdje ideja o univerzalnosti svekolike supstance dolazi u dodir s komodifikacijom i eksploatacijom koju predvodi kulturna industrija (čitaj tamo gdje je pop forma jedini poznati Bog) nalazi se krucijalna točka u kojoj je stasao Anti-Teleological Rock Combo i modus operandi koji za cilj ima negirati sve gore postavljene koncepte, ali ih uslijed te negacije međusobno suprotstaviti. Interakcija se stoga ne ograničava samo na interakciju između glazbenika i njihovih instrumenata, već je legitimno promatrati tu i takvu „igru“ kao suptilni ples između ideja o repetitivnim glazbenim tendencijama i ustajalosti modernog kulturnog kozmosa.
Možda sam previše zagrebao, jer ipak im je ovo prvi službeni nastup, ali sve nekako izgleda i zvuči dosta obećavajuće. Samim formatom stvara se prostor za kakvu smislenu analizu vanjskog i unutarnjeg svijeta, a kako taj prostor nije definiran fizičkim granicama, on je zasigurno podložan raznoraznim promjenama. S druge strane, svakako govorimo o uvježbanom četvercu čije će se granice vlastite muzikalnosti tek iskristalizirati, a postoji vrlo vjerojatna mogućnost da će ih odmah u tom trenutku bez razmišljanja razbiti. Ipak, o tom – potom. Kombinacija radi, krštenje je bilo uspješno.