U sklopu 3. Backstage Livea u Istarskom narodnom kazalištu u četvrtak 15. srpnja nastupio je Antonio Sanchez Special Quartet.
Antonio Sanchez autor je kojeg karakteriziraju mnoge pozitivne crte. On je bubnjar koji je u centru zbivanja, sa svim reflektorima – i doslovno i figurativno – uperenim u njega. Ako je vjerovati atmosferi koju su iznjedrili on i njegovi kolege ovoga četvrtka u INK, Sanchez se u toj ulozi jako dobro snalazi. Bez zadrške, pružao je dosta individualno iskustvo, individualni perfomativni trenutak – jedinstvenu točku u vremenu kojoj će se mnogi rado vraćati u naredno vrijeme. Vlastiti dah činio se sinkroniziran sa svima u prostoru…
Na granici između kaosa, sjete i apsolutnog mira vidimo čovjeka odozada koji to nije – vidljiv je u svakom trenutku, njegova pojava blista poput iskre u zamračenom teatru, a u razgovoru s publikom daje do znanja kako je on jedan od nas. Želja za stapanjem sa svima “preko daske” bila je ogromna.
Ono gdje je Rush uspio nabasati na dobitnu kombinaciju guranjem Neila Pearta na produkcijski i aranžmanski puls, ili gdje je Hüsker Dü gradio introspektivne udarce na račun Granta Vernona Harta, Antonio Sanchez našao je unutar svog kvarteta dovoljno prostora da se čuje, vidi i osjeti njegova autorska vizija.
Ta prozračnost bila je prisutna tijekom cijelog koncerta, čak i u iznimno kratkim stankama gdje se Sanchez obraćao uzvanicima na jedan ugodan, prisni način – rekavši kako mu je iznimno drago što su ipak uspjeli zasvirati u Hrvatskoj usprkos svim logističkim i ostalim preprekama koje je pred njih bacio koronavirus.
Nedugo nakon koncertna početka, u duhu izrečenih riječi zahvalnosti oko ponovnog povratka u Hrvatsku, Sanchez je na pozornicu izveo svoju suprugu Thanu Alexu Pavelić, pjevačicu hrvatskih korjena. Thana je uglavnom podebljavala svirku, koristeći se svojim vokalom manje u svrhe postavljanja podloge, a više kao punopravni dodatak instrumentariju kvarteta. Osim Sancheza i Thane, ukazali su se naravno i Miguel Zenon (alt saksafon), Scott Colley (kontrabas), Donny McCaslin (tenor saksofon).
Na koncertu se vidjelo i iskazivanje tehnike tipično za klasičnu jazz postavku, ali zalijevanje virtuoznosti nije bilo ni pretenciozno, ni nužno problematično za koncertni doživljaj – kako se kvartet uvelike oslanja na energičnost i spontane, suptilne impro momente. Oni su u svakom smislu nosili koncert, naglašavajući pritom nužnost improvizacije, rada u trenutku koji je inspiriran motivima sadašnjeg vremena, ali i tanko osvjetljenim kazalištem u centru Pule.
Jasno je da se ono čemu se svjedočilo neće ponoviti opet. Sanchezova afekcija prema hrvatskom tlu ostala je u zidinama Istarskog narodnog kazališta kao uspomena, privilegija koja će odjekivati sve dok se idući put opet sa svojim, kako mu priliči, posebnim kvartetom ne pojavi na istoj pozornici.