‘Bagremi’ – tisuću i pol kilometara tišine

Film poput ‘Bagrema’, napravljen gotovo bez riječi, u svijetu kojeg tvore holivudski box-office izvještaji ne bi zaradio ni dolara. No, relativno je osvježavajuće vidjeti festivalski film u kojem nema čemernih događaja, jada, nevolje i svakojake depresije.

Bagremi

Ima nešto u tom žanru filmova ceste da se svaki mladi redatelj prije ili kasnije okuša u njemu. Čini se dovoljno jednostavno, a nevjerojatno je zahvalno u produkcijskom smislu jer vam osim neke prometnice, nekolicine likova i prijevoznog sredstva gotovo ništa drugo i ne treba. Nisu svi baš toliki manijaci da poput Lyncha snime film ceste u kojem se čičica preko cijele Amerike vozi na traktoru. Obično se zadovolje nečim daleko prizemnijim i intimnijim. Argentinski redatelj Pablo Giorgelli za svoj je prvi film odabrao upravo ovaj žanr, a sve što mu je trebalo bila je tisuću i pol kilometara duga autocesta od Asúnciona do Buenos Airesa, trošni kamion crvene boje, dva lika i jedna beba. Sve ostalo bilo je pitanje stila. A stila Giorgelli ima na pretek.

Date li nekom sjevernoameričkom mejnstrim redatelju u zadatak da snimi film ceste, možete svašta očekivati – ovisno već o tome kojoj ste publici taj film namijenili. No, koja god publika bila u pitanju teško će se dogoditi da konačni proizvod bude gotovo bez dijaloga. Američka publika ne trpi tišinu, kao što ni srednjovjekovni pisci nisu trpjeli prazan prostor na papiru. Horror vacui koji je obilježio nekoliko stoljeća pisane riječi preselio se tako na suvremeni američki film u kojem je svaki, makar totalno imbecilni dijalog, daleko bolji od tihog kadra u kojemu se „ništa ne događa“. Date li isti zadatak nekom redatelju iz neke od manjih svjetskih kinematografija (a osim sjevernoameričke, indijske, nigerijske i kinesko-japanske sve su male) također možete svašta očekivati. Od potpunih bizarnosti (kao u filmovima Alfonsa Cuaróna) do meditativnih, gotovo lirskih kadrova Pabla Giorgellija.

Film poput “Bagrema”, napravljen gotovo bez riječi, u svijetu kojeg tvore holivudski box-office izvještaji ne bi zaradio ni dolara. Nitko od likova u filmu ne poteže pištolj, nijedna sisa ne izviri ispod majice, nema duhovitih replika, hispanoameričkih bandi, crnih narkomana ni tajnih agenata što rovare protiv države. Jedino čega ima u filmu jest taj neoprani kamion koji prevozi netom posječene bagreme, jedno bezubo dijete koje vrišti, plače, smije se, biva slatko i krevelji se u kameru, nadrkani šofer i peruanska imigrantica na putu k sestri u bolji život. Oko njih Giorgelli gradi svijet prožet tišinom, skučenim panoramama pokraj cestovne Argentine i krupnim kadrovima izboranih lica u kabini kamiona.

Potrebna je strašna disciplina da iz tog minimalizma nastane gledljiv film, a Girogelli je, premda mu je ovo prvi film, strašno discipliniran. Giorgelli koristi kameru kao osnovno pripovjedno sredstvo, a kadar kao najmanju značenjsku jedinicu. Većina interakcije između likova odvija se u skučenim okvirima kamionske kabine, a Giorgelli dinamiku i emocionalnu napetost postiže stalnim izmjenama planova. Krupni planovi lica u kamionu omeđuju i opisuju unutrašnje svjetove svakog od likova koji, premda dijele zajednički prostor, egzistiraju sami za sebe. Tek kad dođe do pomaka u komunikaciji Giorgelli će proširiti kut kamere i polako izgrađivati zajednički svijet koegzistencije. S ovakvim pristupom, najveći problem koji redatelj ima pred sobom jest kako zadržati pozornost gledatelja. Premda su kadrovi uglavnom tihi i premda nema dramske napetosti koja bi pogonila radnju i motivirala gledatelje da ostanu koncentrirani do kraja, u „Bagremima“ nema praznog hoda. Svaki je kadar minuciozno ispunjen detaljima i tjelesnošću koja pršti pritajenom, agresivno-nervoznom neverbalnom komunikacijom u kojoj se German de Silva sjajno snašao. Premda likovi ne verbaliziraju svoje emocije, gledatelj ih je u stanju osjetiti, a dinamika odnosa između dva glavna lika dovoljno je intenzivna da potakne gledatelja na sudjelovanje.

Ipak, ispod svog tog stila i tehničkog umijeća leži jedna odavno već ispričana priča koju smo vidjeli milijun i jedan put. No, izostanak agresivne retorike i odsutstvo bilo kakve ideologije čine od „Bagrema“ romantičnu dramu nad kojom se ne moramo zgražati. Koliko god bajkovita u konačnici ona bila. Relativno je osvježavajuće vidjeti festivalski film u kojem nema čemernih događaja, jada, nevolje (dovoljno je baciti pogled na suvremenu rumunjsku produkciju ako vam je do toga) i svakojake depresije. Nema u njemu ni jalove angažiranosti (problematika ilegalnih imigracija iz Perua u Argentinu samo je ovlaš dotaknuta) što ga samo po sebi izdvaja iz konkurencije. Girogelli i Roselli su napisali univerzalni film koji se može gledati u svakom kraju svijeta – barem tamo gdje postoje ceste i prijevozna sredstva – i podjednako razumjeti. Uglavnom zbog toga što razumijevanje nije uvjetovano govorom niti se oslanja na semantičke vrijednosti jezika.

„Bagremi“ su osvojili Caméra d’Or na filmskom festivalu u Cannesu, a ovih dana ih možete pogledati u Kinu Europa. Detaljan raspored projekcija nalazi se ovdje.

Ocjena: 7/10

(AireCine/Utópica Cine/Armonika Entertainment, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X