Aster je svojim trećim filmom, točkom koja se sad pretvara u ekvivalent onoga što je u glazbi bilo poznato kao ‘prokletstvo drugog albuma’, dokazao da je potpuno zaslužio poziciju sljedećeg potencijalno velikog autora.
Zanimljivo je paralelno pratiti karijere dvojice mlađih režisera koji su u prošlom desetljeću postali miljenici kritike svojim radom na području tzv. “elevated horrora”, a koje (pre)često spominjemo u filmskim kritikama na ovom portalu. Riječ je, naravno, o Robertu Eggersu i Ariju Asteru. Obojica su zasjala u nezavisnoj filmskoj kući A24 čiji su filmovi ove godine poharali gotovo sve nagrade na dodjeli Oscara, prvi s folk bajkom “The Witch” iz 2015., a zatim i posvetom Ingmaru Bergmanu “The Lighthouse” četiri godine kasnije, drugi s “Hereditary” 2018. godine, a zatim i on sa svojevrsnom folk horror posvetom slavnom “The Wicker Manu” Robina Hardyja, “Midsommar” samo godinu dana kasnije, da bi u svojim trećim filmovima s različitim rezultatima načelno napustili okvire žanra u kojem su se utisnuli u stvaralaštvo. Eggers je snimio povijesni ep “The Northman” u kojemu je skrenuo u područje banalnog, a Aster trosatni “Beau Is Afraid” s kojim je lako mogao zabrazditi u hiperpretencioznost.
Izvorno nazvan boljim imenom “Disappointment Blvd.”, treći Asterov film žanrovski je nesvediv u standarne okvire, a u koju ćete ga ladicu strpati ponajviše ovisi o vašem vlastitom doživljaju ove paranoične odiseje kroz traume i strahove njegovog naslovnog junaka, još jednog incela kojeg, nakon što je osvojio Oscar za ulogu Jokera u istoimenom filmu Todda Phillipsa iz 2019., vrhunski igra Joaquin Phoenix. Komedija noćne more, nadrealistična drama ili psihološki horor, svi ovi opisi jednako dobro dočaravaju frojdovski ep koji je Aster izvukao na platno, a svaki će gledatelj sam donijeti ocjenu viđenoga u skladu s razinom tolerancije za nekonvencijalni pristup pričanju fabule novog holivudskog vunderkinda kojeg kao jedno od najoriginalnijih imena današnjice izdvajaju i brojni velikani poput primjerice Martina Scorseseja.
“Beau Is Afraid” bi se mogao načelno podijeliti u četiri poglavlja. U prvom upoznajemo svog junaka, čovjeka na pragu pedesetih koji djeluje poput dječaka zarobljenog u tijelu oronulog veterana. On živi u gradu u kojem mrtva tijela ubijenih i predoziranih leže na cesti, gdje su serijski ubojice svakodnevna pojava, a prelazak ceste za kupnju boce vode u dućanu pretvara se u epski podvig za Beaua kojeg psihijatar liječi eksperimentalnim tabletama. Već u uvodnim minutama ovog filma gledatelj si mora postaviti pitanje koliko je od toga što je prikazano stvarnost, a koliko plod Beauove uobrazilje, no ubrzo će morati odustati od bilo kakvog propitivanja i prepustiti se ludoj vožnji ako misli pratiti sve što slijedi.
Nakon što sazna da mu je majka stradala u bizarnoj nesreći, Beau će i sam doživjeti jednu takvu nakon koje će završiti na rehabilitaciji u kući neobičnog para, a njegovo obitavanje tamo bit će popraćeno tjeskobnim osjećajem da nešto užasno ne štima i da ga njegovi dobročinitelji tamo drže protiv njegove volje. Treće poglavlje, pak, putem vrlo nadahnute animacije predstavlja paralelnu “priču u priči” i donosi alternativnu sudbinu Phoenixovog lika, dok se u završnoj četvrtini Beau napokon suočava sa svim svojim strahovima i traumama utjelovljenim u liku njegove majke Mone (Patti LuPone) i stvari skreću u potpuno ludilo svojstveno završnicama kakve smo gledali i u prethodnim Asterovim uradcima, samo na još jednoj višoj, dosad gotovo nezamislivoj razini. Kroz cijelu priču utkani su i flashbackovi koji postupno otkrivaju izvore Beaovog mentalnog stanja.
Aster u “Beau Is Afraid” ide, kockarskim žargonom, all-in i ubacuje elemente toliko odvažne i lude da oni cijelo vrijeme prijete da će u nekom trenutku pretjerati i sabotirati samoga sebe. Brojnima će to biti previše i mnogo prije nego što stvari postanu jednostavno prelude (primjerice kad vidimo što Beauova majka skriva na tavanu), tako da će ga takvi otpisati kao negledljivu psihotičnu besmislicu i trosatni gubitak vremena. Oni skloniji eksperimentalnom izričaju možda će film promatrati kao urnebesnu kritiku današnjeg društva koje angst preživljavanja u nesigurnim uvjetima pod bremenom traumatičnih iskustava pretvara u neizlječive bolesnike proklete na besciljno lutanje do posljednjeg suda.
Ipak, Aster je svojim trećim filmom, točkom koja se sad pretvara u ekvivalent onoga što je u glazbi bilo poznato kao “prokletstvo drugog albuma”, dokazao da je potpuno zaslužio poziciju sljedećeg potencijalno velikog autora. Voljeli ga ili mrzili, “Beau Is Afraid” je ambiciozan pothvat u ispuštanju uzdi i samo pravi filmski majstor bi od toliko nesputanog ludila uspio stvoriti slojevit doživljaj umjesto trabunjajuće i pretenciozne trosatne gnjavaže.
Ocjena: 9/10
(A24, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
