Billie Joan ‘Selfless’ – spremna za promjene

Dok su njene kolegice hrvatske kantautorice prošle kroz niz transformacija po pitanju zvuka, Ivana Pezo a.k.a. Billie Joan kao da je ostala stajati, figurativno kazano, na istom uličnom uglu (ili kantunu), gdje uz akustičnu gitaru svojim snažnim glasom na tragu ranih dana jedne Patti Smith srčano izbacuje svoje protestne stihove.

Billie Joan ‘Selfless’

Naime, Billie Joan je protestna kantautorica od glave do pete, u to nema sumnje, no ta forma ima svoje zakonitosti, a album „Selfless“ kao da je znak da je kantautorica spremna za novi korak u svom stvaralaštvu, ali ga još nije ostvarila.

Taj korak je toliko ‘opipljiv u zraku’ da primorava i mene kao autora ovih redaka da prekršim neka od svojih uvjerenja kojih sam se godinama držao, a to je da se nikad ne petljam u to na kojem jeziku su se neki umjetnici odabrali izraziti se i što u tom izričaju osjećaju da je prirodno.

No u životu se uvijek pojavi neka iznimka koja potvrđuje pravilo. Ovog puta je ta iznimka album „Selfless“, upravo zbog spomenutih zakonitosti kojima se nema smisla odupirati, već ih prigrliti da bi se od startnog hendikepa mogla napraviti određena prednost.

Godine 2017. nazvao sam Bille Joan pankericom među kantautoricama u recenziji njenog debitanstskog ostvarenja „Barren Land“ i ona je to ostala, ali i usavršila se na recentnom albumu „Selfless“. Iz njezinog vokala najviše do izražaja dolazi vapaj za pravdom i ukazivanje na mnoštvo diskrepancija u društvu. Nema tu previše tema ljubavne tematike i slomljenih srca, te unutrašnjih putovanja kroz ranjenu dušu uzrokovanih ljubavnim bolima. U tom tonu gledano, Billie Joan je borac tj. borkinja. Njene pjesme su njeni zahtjevi – zahtjevi da se otvore oči i pogleda u drukčijem svjetlu na stvari koje nas okružuju. Ono što se tiče naše okoline. No ti zahtjevi otpjevani na engleskom jeziku, stvaraju ozračje kao da su otpjevani i snimljeni tamo negdje 1960-ih ili 1970-ih na uglu nekih avenija američkih gradova u vrijeme procvata protestnog kantautorstva uslijed nagomilanih društvenih problema te zemlje.

Biti sam s akustičnom gitarom u ruci je hendikep. Stihovi su tu jedino oružje. Ako se stihovi tiču sredine u kojoj i o kojoj su ispjevani, bilo bi dobro da su razumljivi upravo toj sredini. Billie Joan se obraća svojoj sredini. Njeni stihovi su ono što se kolokvijalno može nazvati alternativnim prikazom stvarnosti, u pozitivnom smislu, onoj o kojoj se ne troši previše riječi u medijskom prostoru. I šteta je da ti stihovi koji vape da ‘izađu van’ i budu razumljivi, ostanu prijemčivi nekolicini kojima za početak engleski nije stran, a u konačnici imaju izgrađen interes za poetsku estetiku Billie Joan.

Konkretno, engleski jezik većinu nas čini u neku ruku ambivalentnim spram stihova pjesme „Little Jimmy“. Drži nas pomalo u emitivnom vakuumu jer tu pjesmu benignog naziva ne shvaćamo kao pjesmu o „Malom Šimi“, tinejdžeru koji se objesio o drvo pritisnut problemima i neshvaćanjem sredine. A upravo bi taj tekst trebao biti okidač za dublju emotivnu reakciju. Kao što bi i stihovi „The preacher was always a silent killer, modesty was never his trait“ daleko jače odjeknuli kao: „Propovjednik je uvijek bio tihi ubojica, skromnost nikada nije bila njegova osobina“ iz usta jedne Dalmatinke koja voli i biblijskog Judu staviti u ponešto drukčiji inspirativni kontekst.

Moglo bi se reći da se Billie Joan može tumačiti i u kontekstu općenite (da ne kažem globalne) kritike društvenog i/ili religijskog licemjerja bilo kojeg društva, no i kroz engleski jezik je savršeno jasno da se ona obračunava s negativnostima u našem društvu, pa bi shodno tome te kritike trebale biti upravo razumljive sad i ovdje, a ne da ti punokrvni grleni protestni vapaji ostani hermetično zaključani zbog toga jer su odaslani na ‘krivom jeziku’.

Na koncertima je pričljiva Billie Joan znala premostiti tu samonametnutu jezičnu barijeru narativnim uvodima o čemu je riječ i na što se odnosi pjesma koju planira sljedeću izvesti, no kod albuma tog nema, posebice jer je riječ o albumu lišenom produkcijski vratolomija. Tu i tamo su izvedena neka decentna pojačanja, u smislu zbornih pratećih vokala u naslovnoj „Selfless“, ili korištenja električne gitare i ritma u „Different Way“, no većina materijala je u okvirima klasičnog kantautorskog narativa stihova u pratnji akustične gitare.

Možda Billie Joan želi biti shvaćena kao da je na nekoj imaginarnoj razmeđi između Grace Slick i Patti Smith, no ipak spomenute heroine su imale štošta za reći svojim sunarodnjacima i željele su da te riječi prodru što dalje.

Vjerujem da je Billie Joan u svojoj specifičnosti važnija za jednu Dalmaciju i Hrvatsku u ovom trenutku, a manje za svijet kojem se želi predstaviti kao glasnica iz te iste Hrvatske, jer i ako ikad dođe u tu poziciju, nije da ne zna engleski – ipak je ona hrvatska umjetnica, a ne hrvatski političar.

Ocjena: 7/10

(Dop / Aquarius Records, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X