Kikagaku Moyo u Vintage Industrialu – psihodelični šoguni iz nekih davnih vremena

Blagdan Velike Gospe tradicionalno predstavlja vrijeme kada je naš glavni grad najprazniji, posebno ako ga se, kao ove godine, vrlo lako može spojiti s vikendom. Usprkos tome, drugo zagrebačko koncertno ukazanje japanskih psihodeličara Kikagaku Moyo više je nego korektno napunilo Vintage Industrial Bar.

Kikagaku Moyo u Vintage Industrialu (Foto: Ivan Biruš)

Od nastupa održanog prije tri godine u Močvari, petorka iz Tokija objavila je “Masana Temples”, svoj četvrti i, barem prema ocjeni potpisnika ovih redaka, najbolji album na kojem su možda i najdalje otišli u svom istraživanju psych-popa, kalifornijske zapadne obale, kraut i prog rocka te starog jazza i funka. Drugim riječima, u pitanju je bend koji će vas i glazbeno i vizualno vratiti u neka davna vremena, počevši od utjecaja kao što su Can, Neu!, Pink Floyd ili The Beatles u eksperimentalnijim trenucima, pa do odjeće koja izgleda poput nečega što su posudili iz ormara svojih djedova i baka.

Bilo je prilike i za svojevrsno odavanje počasti komercijalnijim predstavnicima angloameričke pjesmarice šezdesetih i ranih sedamdesetih, pa su nam tako bubnjar, prateći vokal, povremeno i gitarist Go Kurosawa te multinstrumentalist i glavni pjevač Tomo Katsurada u akustičnom bloku dali naslutiti kako bi otprilike zvučali Simon & Garfunkel da su kojim slučajem rođeni u Japanu.

Taj segment, istini za volju, baš i ne leži Kikagaku Moyu, no zato im, kada odvrnu pojačala, gotovo i nema ravnih. Osim dvojice spomenutih, ujedno i osnivača grupe, iznimno važnu ulogu igra i Ryu Kurosawa, bilo da u stilu starih crnih mahera zasvira klavijature ili prebire po sitaru vještinom jednog Ravija Shankara.

Čitava priča i dalje se temelji na funkoidnom krautrock grooveu, koji će vas vrlo brzo ostaviti u stanju hipnoze, ispresijecanom s pastoralnim laganijim dijelovima. Nadopunjavanje i nadmetanje Katsurade i drugog gitarista Daouda Papala također spada među najjača oružja ovih psihodeličnih šoguna, zajedno sa sposobnošću da se iz tradicijom rodne grude inspiriranog chillouta u sekundi prebace u distorzirani krešendo kakvim bi se ponosili i My Bloody Valentine. Sve to povremeno zaokruže riffovi preslikani od Jimmyja Pagea ili Davea Gilmoura, kao prilikom “Dripping Sun” i “Gatherings”, najimpresivnijih stvari ne samo zadnje ploče već i jučerašnjeg nastupa.

Za kraj, pohvale treba uputiti i prilično nabrijanoj publici kojoj nije zasmetala ni činjenica da je od devedeset minuta koncerta barem deset otpalo na pokušaje rješavanja problema s Daoudovim pojačalom.

Saznajte više: Kikagaku Moyo: Mi ne sviramo zato da bi se netko od nas šepurio svojim egom

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh