Larcenetovi stripovi su tradicionalno prepuni ljudskih emocija, neovisno o žanru i temi koju pripovijeda, te nam pružaju briljantan uvid u ljudsku psihologiju. ‘Blast’ je prema riječima samog autora njegovo životno djelo.
Polza Mancini vodi zemaljski život u ovozemaljskom tijelu. On je zarobljen u teškom, masivnom, ogromnom i gadljivom tijelu. On je debela tjelesina. Predstavlja sve šta nam je odbojno, mučno i strano. Polza na neki način simbolizira lik suvišnog čovjeka – on je moderna i pretila simbioza Camusova Mersaulta i Puškinova Evgenija Onjegina, spodoba bez ikakva cilja i smisla, bez ikakve želje i volje da pronađe smisao svojeg egzistiranja i postojanja na ovom planetu.
Nakon smrti oca on vjerovatno po prvi put u životu doživi emocionalni šok, istina, možda i paradoksalan jer sa ocem nije imao nikakav kontakt godinama, no ipak u njegovoj ogromnoj i ćelavoj glavi nekako se poslože kockice i Polza shvati da je ostao praktički sam na ovome svijetu. Oko njega su svi mrtvi – i majka i brat i sad otac. On ne osjeća tugu, on ne osjeća žal, no nešto osjeća, a nije ni sam siguran što. Boreći se sa tim svojim sukobljenim emocijama, Polza se prepušta neograničenom konzumiranju alkohola, tableta i hrane. Kod njega nema granica. On loče i ždere da bi pao. Da bi barem na trenutak zaboravio tko je, što je i zašto je. No, nakon jednog od tih svojih delirija potaknutim unošenjem u sebe svega i svačega, Polza doživljava, hm, bolje rečeno, on prima blast.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=5I2DG2o45wI[/youtube]
E sad, što je zapravo blast? Blast je onaj euforični osjećaj sreće, blaženstva koji se dogodi kad ste gotovo na samom dnu. To je trenutak kada moramo napustiti ono što jesmo. To otkrivanje blasta uvodi neki smisao u Polzin život, stvara red u kaotičnom vrtlogu njegovih emocija, te potraga za novim blastom postaje njegova opsesija, svojevrstan sveti gral koji se mora pronaći po svaku cijenu. Spaljuje sve svoje mostove i bježi. Ni sam nezna ni kamo ni zašto, ali bježi jer shvaća da samo radikalnim promjenama može radikalno promjeniti i sebe. Bježi van grada, u šumu, tražeći način da doživi blaženstvo blasta iznova.
No, priča zapravo počinje u jednoj policijskoj stanici. U istražiteljskoj sobi Polza Mancini sjedi pred dvojicom istražitelja koji pokušavaju doći do odgovora zbog čega je Polza učinio nešto stanovitoj Carole. Upravo to nešto je ključ svega, ključ čitave napetosti koja prati ovo djelo. Inspektori znaju što je to on napravio toj ženi, no žele razloge, a Polza im ih nudi, ali isključivo u kompletu sa svojom životnom pričom. Smatrajući ga očito neuračunjivim, inspektori puštaju ovu ljudsku gromadu da se otvori, nadajući se da će na taj način ipak doći do nekih tragova koji plutaju po površini. I tako Polza počme pričati, kako i samim inspektorima, tako i nama čitateljima.
Francuska, odnosno, da budemo precizniji, francusko-belgijska škola oduvijek je zauzimala posebnu, gotovo pa privilegiranu poziciju na svjetskoj strip sceni. Posebice na prostorima bivše nam države. Uz neizbježne strip junake ispuzale ispod kabanice neuništivog talijana Sergia Bonellia, te kompleksnijeg i zrelijeg, al ipak jednako komercijalnog čeda dvojca Magnus i Bunker, generacije i generacije čitatelja na ovim prostorima odrastale su uživajući u stripovima frankofonskog štiha. Upravo su junaci francuskih stripova bili oni kojima su u kolektivnoj svijesti publike pripadala, i još pripadaju, neka opća mjesta, vezana ne samo za medij stripa nego i uz život na ovim prostorima općenito.
Francusko-belgijski strip dugo je bio pojam europskog stripa i sinonim za kvalitetu i inovativnost, te je desetljećima s pravom uvažavan kao vrh svjetske strip produkcije. Tako je i danas. Kad je danas kod nas čitava strip scena, bilo da govorimo o autorstvu, izdavštvu, a što je najtužnije i čitateljstvu gotovo na umoru, poražena u neravnopravnoj borbi sa hiperprodukcijom raznih medija stvorenih na temeljima pomahnitale internetske revolucije , te bačena na konopce da tamo izdahne svoj samrtni hropac, pomalo nestvarno zvuči spoznaja da francuski strip zahvaljući plejadi novih, originalnih i lucidnih strip autora doživljava svojevrsnu renesansu. Oni su francuskom stripu dali novi polet, udahnuli mu svježinu, ponudili nove ideje i nove preokupacije, a pritom se nisu odrekli tradicije. Ti Leonardi, Michelangelli, Donatelli i Rafaelli francuskog strip preporoda su ponajprije Lewis Trodheim, Jonathan Sfar, Gibrat i Manu Larcenet (ima ih još jaaaako puno). >>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
