Damir Avdić ‘Human Reich’ – vapaj za ljudskošću

Bez obzira što je ovo Avdićev najlabaviji i najmanje kompaktan album do sada, njega se voli i dalje ako ga se voljelo i ranije. Jer i dalje on ostaje ratnik koji se bori protiv tamnih sila naše primitivne prirode.

Damir Avdić 'Human Reich'

”Živim u svijetu u kojem je religija Bog, vjera oružje za masovno uništenje, sirotinja vojska, licemjerje novo poštenje. Živim u svijetu u kojem je Bog talac, okovan u simbole, netrpeljivosti i prijetnje, straha i paranoje. Živim u svijetu u kojem se molitva uslišava, izgovorena napamet i na vrijeme, onako kako su ih učili da treba, a ne onako kako osjećaju da treba. Živim u svijetu u kojem je novac oltar, MMF bogomolja, kamatar svetac, valuta ikona, živim Human Reich…”

Minimalizam u pozadini. Onaj glazbeni. Tutnji jedan te isti akord. Ne tri. Nego samo jedan. Ali sasvim dostatan i dovoljan da nam ne ometa pažnju dok slušamo možda najefektnije otvaranje nekog albuma ikada na ovim prostorima. Naravno, možda pretjerujem, možda sam samo pod dojmom, ali, eeej,  „Human Reich“! Jebote! Da se razumijemo, nikakav kopernikanski obrat Damir Avdić na ovom albumu nije učinio ni u glazbeno-aranžerskom ni u tekstualno-parolaškom smislu. I dalje stoji sam sa svojom gitarom na vjetrometini oči u oči sa ruljom, leševima, masovnim grobnicama, anarholiberalima, sovjetskim šupcima i američkim čmarovima, prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, bez namjere da odstupi i korak. Jer čemu? Zašto? Pa zar ne živimo u vremenu i podneblju gdje je istina utopija, a laž religija? U vremenu u kojem  svi samo zbrajaju i oduzimaju jabuke i kruške, ne znajući da su i jedno i drugo voćke. Avdićevi jecaji, krikovi, vriskovi, ironija, autoironija, groteska, apsurd i poneka psovka izvedeni u stilu dvorske lude su zapravo dijagnoza društva u kojem živimo i čemu to skrivati? Koga zavaravati? Pa ako već netko ima volju da ne odustaje i talent da nam ukaže da je vrijeme da se probudimo, da se umijemo, isperemo krmelje iz očiju i napokon progledamo, onda neka ga. Pa neka to radi i sljedećih pet albuma ako će biti dosljedan u svojoj istini. Zar se nismo više umorili od  pljucanja istini u oči?

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ukfKLJ4ImyE[/youtube]

Bez obzira što sam dojma da je ovo Avdićev najlabaviji i najmanje kompaktan album do sada, njega se voli i dalje ako ga se voljelo i ranije. Jer i dalje on ostaje ratnik koji se bori protiv tamnih sila naše primitivne prirode. On je vitez koji podiže ruke protiv naših životinjskih nagona u nemoralom prekrcanom društvu. On vodi svoje bitke svaki dan gospodo, svaki dan. I radi to uvjerljivo. I zato mu treba vjerovati. Bez obzira na momente neodređenu ideologiju čije parole i mantre bljuje, bez obzira na maksimalno minimaliziran i monoton glazbeni minimalizam koji bruji u pozadini njegovih liričkih eskapada, bez obzira na nekoliko posve suvišnih i krajnje apsurdnih pjesama („Izeta“, „Kaos“ ili „Bolje je“), Avdić je i s ovim albumom uspio napraviti ono što je zapravo i najvažnije u glazbi – kao i svakoj drugoj umjetnosti naravno – uspio je zarobiti nekoliko emocija koje će ostati trajne i vječne. Možda nas je zapravo razmazio, možda je nestao onaj početni šok kad smo ga prvi put čuli, možda smo se zapravo na njegove ispade već navikli i zbog toga su isti možda izgubili na svojoj uvjerljivosti. Ne znam, ali ono što je Avdića činilo tako jebeno prepoznatljivim i moćnim je ostalo više-manje nepromijenjeno. A to je njegova poetika. To golo pjesništvo tjeskobe, vapaj za ljudskošću koju je rat načeo, a poraće dokrajčilo, te ljubav, teška, opora i slabo utješna. I želja za slobodom. Ma koliko ta sloboda teška bila za nositi se s njom.

” Istorija se ovdje ne ponavlja, istorija ovdje traje. Krv je moje svijetlo i moja tama, samo lektira i ocjena za prolaz do novih jama. Povijest se ovdje ne ispisuje, povijest se ovdje izvršava. U ime za oca, za narod, za Boga. Za zastavu, za himnu, za bilo koga. Protiv bližnjeg svoga”.

Ocjena: 8/10

(Samizdat, 2013.)

Besplatni download: Damir Avdić ‘Human Reich’

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh