Film Reinalda Marcusa Greena frustrirajuće je iskustvo za Marleyjeve obožavatelje, a svima onima koji to nisu ne objašnjava ništa od naturalne mistike svojeg subjekta, ne daje im kontekst koji bi opravdao njegovu neospornu veličinu i konstantno gnjavi svojim šablonskim pristupom najzanimljivijem periodu karijere najveće reggae legende.
Snimanje filmskih biografija o slavnim glazbenicima dosad je uglavnom bio vrlo unosan posao jer je uspješno dovlačenje baze njihovih fanova rezultirao u solidnim rezultatima na kino blagajnama. Unatoč tome, rezultati po pitanju kvalitete tih uradaka rijetko kad su bili na razini njihove zarade, no u posljednje vrijeme problem se sve više produbljuje, a autorima je zadatak snimanja solidnog proizvoda otežan, pa gotovo i spriječen zbog “Sofijinog izbora” s kojim se suočavaju: uključiti vlasnike autorskih prava u njegov nastanak ili ne?
Ako se film radi bez pristanka nosioca prava, onda to uglavnom završava tako da autor u konačnom proizvodu ne smije koristiti glazbu izvođača o kojemu snima film, što na neki način potpuno ubija svaki smisao snimanja takvog uratka. Ako, pak, radite uz nadzor obitelji svog subjekta, onda možete biti sigurni da nećete biti u mogućnosti ispričati realnu priču koja vašeg “junaka” predstavlja u bilo kojem svjetlu koje nije ono svetačko, pa zapravo snimite promotivni materijal koji služi prvenstveno dodatnoj prodaji njihovog materijala.
U posljednje dvije godine dobili smo tako dva sasvim oprečna filma koji se bave životom Elvisa Presleyja. Za Oscare nominirani spektakl Baza Luhrmanna prikazuje kralja rock and rolla kao junaka, ali zato trešti njegovom izvornom glazbom kao da je u pitanju prošireni videospot megamiksa njegovih najvećih uspješnica, dočim “Priscilla” Sofije Coppole priča priču iz perspektive njegove supruge, prikazuje ga kao u najmanju ruku osobu sumnjivoga morala, ali bez mogućnosti da njegovom glazbom prikaže kreativnu stranu izvođača i ovaj film na koncu ispada jednostran i suh.
Još su gori rezultati postignuti na nesretnoj biografiji Davida Bowieja “Stardust” koja nije imala prava na glazbu svog subjekta, ali je i užasno loše izvedena i na svim drugim poljima, od scenarija do castinga, no hagiografski filmovi koji se u zadnje vrijeme snimaju s većom ili manjom potporom tzv. estateova (“Big George Foreman”, “Maestro“) još su više pod udarom kritika, a ono što bi nekad služilo kao reklama – to da je riječ o “službenoj” biografiji – sada je postalo utegom, pa tako tvorci sljedećeg velikog ostvarenja u ovom žanru, filma o Amy Winehouse, već se unaprijed ograđuju s obećanjem publici da su snimljeni “bez suradnje s obitelji glazbenice.”
Sve ovo dovodi nas do aktualnog ostvarenja u beskonačnom nizu biopicova, “Bob Marley: One Love”, koje je sinoć premijerno prikazano u nekoliko dvorana, a na svečanosti u Kaptol centru kojoj smo prisustvovali podržano i kratkim setom koga drugog nego Brain Holidaysa, već nekoliko desetljeća glavnih stjegonoša Marleyjeve glazbene ostavštine na ovim prostorima.
“Bob Marley: One Love” tipičan je primjer onog ostvarenja u kojemu je prisutnost estatea prenaglašena, a mogao bi postati i sinonimom za sve boljke takvih projekata. Prije gledanja filma mora nam biti jasno da Robert Nesta Marley nije bio samo rijetko genijalan glazbenik koji je ritmove s Jamajke popularizirao u svijetu, kao i rastafarijansku religiju koja je usko vezana za njegovu glazbu. Marley je bio i duhovni vođa, ali i politički prominentna osoba na svom otoku koja je djelovala u razdoblju velike društvene nestabilnosti kao glas jedinstva i pomirbe, s porukom koja je bila melem za narod, ali i veoma opasna za one koji su htjeli odnijeti jednostranu pobjedu u tom sukobu.
Ljudi koji posjeduju toliku razinu moći rijetko su jednostavni, a vjerojatno nikad nisu sveci poput one verzije Marleyja koju nam prikazuju redatelj Reinaldo Marcus Green (autor još jednog vrlo dvojbenog biografskog ostvarenja, “King Richard”, koje je Willu Smithu donijelo onaj ukleti Oscar na svečanosti sa šamarom) i vojska producenata koju uvelike čine članovi Bobove obitelji predvođeni sinom Ziggyjem i udovicom Ritom. Kao tek usputna ilustracija ove problematike nek posluži činjenica da su svi njegovi kaotični obiteljski odnosi, a koji uključuju i niz vanbračne djece, u ovom filmu su prikazani u jednoj dvominutnoj svađi sa suprugom ispred kluba u Parizu.
Nadalje, za temu filma pametno je odabrana najzanimljivija faza Marleyjevog djelovanja, a to je razdoblje prije njegove smrti, kad nakon pokušaja atentata na rodnom otoku “Skipper” (kako mu se obraćaju u entourageu) vodi svoj bend na drugi otok i u Londonu stvara svoje neupitno remek-djelo “Exodus”, prije povratka kući gdje će održati veliki politički koncert po kojemu film nosi ime, a na kojemu će na istu pozornicu dovesti predvodnike zaraćenih političkih opcija.
“One Love” daje premalo političkog konteksta da bi ovu situaciju prenio onako zanimljivom kakva je bila, pa ako ste zainteresirani za shvaćanje šire pozadine ovog turbulentnog razdoblja, više sreće imat ćete gledajući dokumentarni film “Marley” Kevina Macdonalda iz 2012. koji, premda također nastao pod budnim okom Ziggyja Marleyja, barem donosi dovoljno informacija o opasnosti i veličini cijelog pothvata. Uostalom, dovoljno je pogledati i epizodu Netflixovog serijala “ReMastered” koja se bavi samim atentatom i bit ćete pametniji i zadovoljniji nego nakon gledanja Greenoviog filma.
Još jedan postulat koji se često spominje vezano za biografske filmove jest onaj koji kaže da su ovi onoliko dobri koliko je dobra njihova naslovna zvijezda, a u slučaju “One Love” to je posebno točno. Uloga mesije Boba dodjeljena je Kingsleyju Ben-Adiru kojeg neki možda pamte po manjoj ulozi u seriji “Peaky Blinders”, a pojavio se i ulozi Malcolma X-a u filmu “One Night in Miami”. Ben-Adir je lijep i stasit momak i ne može se reći da je loš glumac, ali njegov manekenski ten nemoguće je povezati s onim samog Marleyja koji u tom razdoblju umire od raka kože i u srednjim tridesetim godinama u pravom životu izgleda kao da mu je najmanje dvostruko toliko, što savršeno ilustriraju dokumentarni kadrovi iz same završnice filma. Kao i njegova glavna zvijezda, i sam film je utegnuta i uljepšana, našminkana verzija istine.
Ako postoji jedan razlog zašto se isplati pogledati “Bob Marley: One Love” to je vječna glazba koja ga nastanjuje, ali i tu nas film šokira s naivnim forama poput one da pjesma “Exodus” nastaje u jednom dahu, gotovo u istoj minuti kad se Bob sretne s glazbom iz istoimenog filma, onako ad hoc, kompletna s aranžmanom i tekstom. Ili kad u jednom od flashbackova vidimo mladog Marleyja kako već svira “Redemption Song”, pjesmu koja će biti jedna od posljednjih koje je u stvarnosti napisao.
Gledanje filma “Bob Marley: One Love” frustrirajuće je iskustvo za obožavatelje, a svima oni koji to nisu ne objašnjava ništa od one “naturalne” mistike svoje zvijezde, ne daje im kontekst koji bi opravdao njezinu neospornu veličinu i zapravo konstantno gnjavi svojim šablonskim pristupom najzanimljivijem periodu Marleyjeve karijere. Takav film nije trebao nikome, a na koncu vjerojatno ni Ziggyju i Riti, jer sudeći po prvim projekcijama zarade ni oni neće omastiti brk.
Ocjena: 4/10
(Paramount Pictures, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
