Roman Polanski odstupio je od uspješnog kazališnog predloška ‘God Of Carnage’ i snimio film u kojem ogoljuje karaktere roditelja koji bahato žive u uvjerenju vlastitih moralnih načela u čemu je uspio. Snimio je zabavan i poučan film u kojem je secirao probleme (američkih) brakova današnjice.
John C Reilly, koji nerijetko na prvu izgleda kao da je tek nasumce sparen s filmskom partnericom s kojom ga ne bismo spojili ni u snovima (u “We Need To Talk About Kevin” glumi supruga lika Tilde Swinton), dolazi upravo kao njihov antipod, s kojom pretenciozne, umjetnički nastrojene žene kao da pronalaze svoju ravnotežu. Naravno, to često dovede do raznoraznih konflikata osobnosti, no Reilly daje svom liku upravo potrebnu dozu onoga što treba biti – suprug dominantne žene. Izvrstan je u ulozi supruga koji pod utjecajem vanjskih faktora svojoj supruzi otkriva njoj dotad neviđenu stranu svog karaktera. Dok se njene tenzije podižu, njegove padaju. Cijeli susret smatra nepotrebnim i besmislenim. Jednako je dobar i Waltz, koji dokazuje da se nije slučajno našao među Oskarovcima. Njegov lik pak nema problem s izbacivanjem zločestih i zajedljivih komentara kad je trijezan, iako je zapravo potpuno bezopasan. Njegovu mekšu stranu otkrivamo tek kad malo popije i ostane bez mobitela, prisiljen sudjelovati u razgovoru, gdje u sitnicama pronalazi zajednički jezik s Reilllyjem u eventualnoj netrepeljivosti koju ponekad osjećaju prema svojim ženama.
No zvijezde filma nedvojbeno su Kate Winslet i Jodie Foster u ulogama žena koje, iziritirane nezaintereseranošću i inertnošću svojih muških polovica, potpuno izgube kontrolu nad svojim ponašanjem. Obje potpuno prepuštene dobrom materijalu, bez previše maskiranja i kostimiranja pokazuju raskoš svog talenta, ne toliko u onom očiglednom (vikanju, pijanom mrmljanju i teatralnosti), koliko u najsitnijim detaljima, u jednoj sveukupnoj energiji i nervozi, koju je kako mi se čini po raznoraznim reakcijama i tekstovima koje sam pročitao, malo tko uspio dovoljno vrednovati (doduše, obje su bile nominirane na prethodnim Golden Globes). Jednako sam uživao gledati uštogljenu Winslet, kao i Foster, strastvenu u istjerivanju pravde i u neobičnom konfliktu sa svojim suprugom koji se svako malo nađe u obrani bogataškog para, ostavljajuću svoju suprugu samu i očajnu na svojoj strani.
Filmu zamjeraju mnoge stvari; usporedbe s filmom “Who’s Afraid of Virginia Wolf”, meni jednim od najdražih filmova, svakako su najočitije – dva para suočavaju se s ružnim stranama svojih partnera ali i sebe samih; lik kojeg tumači Reilly navodno je puno oštriji i neugodniji u završnom dijelu predstave nego je ispao u filmu, a pročitao sam još poprilično velik broj negativnih kritika filma koje se mahom odnose na neuspjeli pokušaj prenošenja predstave na film i usporedbe s istom. Nisam međutim siguran da treba imati razumijevanja prema nečemu toliko deplasiranome, a i nastojim se uvijek odnositi prema filmu izvan takvog konteksta. “Who’s Afraid of Virginia Wolf” ima potpuno drugačiji pristup temi, pa čak i samu temu. Lik Michaela svakako je mogao drugačije ispasti. Čak i s Reillyjem u igri. No sve su to odluke, a ovdje ipak govorimo o Romanu Polanskom, koji da je htio, mogao je zakamuflirati teatralnost filma na stotinu i jedan način. No to nije bila njegova odluka. Odlučio je napraviti mali komorni film koji u svom fokusu ima detalje ljudskog karaktera. Ismijava ih koliko ismijavaju jedni druge. Iskre frcaju na sve strane dobrih 70ak minuta filma i da, likovu su tu i tamo karikirani i na momente previše dramatični. Nepotrebno se, bez ikakvog čvrstog razloga nekoliko puta vraćaju u stan po novu dozu rasprave, što je svakako bliskije kazališnoj predstavi, i kroz film se provuče nekoliko čudnih trenutaka u kojima likovi ne znaju kud bi sa sobom i kao da na blesimetru čekaju znak za svoj nastup. No ja sam uživao u svakoj minuti filma, sitnim podbadanjima, skidanjima slojeva maski i ogoljavanja likova vrhunske glumačke postave (tri dobitnika Oscara i nominacija za četvrtog člana) koja je pronašla odličan ritam koji ne jenjava ni u jednom trenutku filma.
Ocjena: 9/10
(SBS Productions, Constantin Film Produktion, SPI Film Studio, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
