Chant Electronique, world music kolektiv s članovima iz Hrvatske, Portugala, Francuske, BiH, Irske i Argentine, u srijedu je u sklopu krčkog Tramonta održao tek drugi nastup svoje karijere, samo dan nakon koncertne premijere u zagrebačkoj Močvari, što je bilo primjetno čak i onima manje upoznatima s njihovim CV-jem.
Taj manjak ‘utakmica u nogama’ povremeno je, posebno u prvom dijelu koncerta, stvarao dojam da na Trgu Glagoljaša prisustvujemo tonskoj probi, kako zbog dugih namještanja između pjesama i slabe komunikacije s publikom, tako i po pitanju same svirke u kojoj je bilo ispadanja iz ritma i drugih falšanja. Usprkos tome, konačna ocjena ipak je prolazna i dostatna da povjerujemo da ćemo od Chant Electronique u budućnosti dobiti itekako zanimljivih stvari.
Za početak, kratka biografija – riječ je o kolektivu koji se, kako nam je objasnila jedna od njegovih članica Dunja Bahtijarević, upoznao prije dvije godine na rezidenciji u Portugalu, a rezultat tog upoznavanja i suradnje bio je krajem prošle godine objavljeni album “Vol. 1”. Moram priznati da me njegovih devet pjesama nije pretjerano oduševilo, ponajprije radi nesrazmjera između vokalne i instrumentalne strane čitave priče.
Ne može se osporiti kako su pjevačice grupe, uz Dunju su tu i Teresa Melo Campos, Louise Calzada i ovoga puta odsutna Helena Helft, njezin daleko najjači segment, no glazbena pratnja previše je bila izgurana u drugi plan i svedena na nedovoljno izražene elektronske beatove i perkusije. U Krku je taj dio priče podignut na znatno višu razinu pa su, primjerice, tijekom izvedbe svog prvog singla “Kamen gori” na trenutke zvučali snažno poput nekog afrobeat sastava. Za to je ponajviše zaslužan Nenad Kovačić, poznat kao frontmen Antenata i perkusionist Afiona, i njegov arsenal najrazličitijih udaraljki, bubnjeva i drugih podjednako egzotičnih instrumenata. Ostatak instrumentarija sveden je na samplere i ritam mašine, odnosno na ‘nove alate za stare pjesme’, da se poslužim Louisinim riječima, te bas gitaru koja čitavo vrijeme samo ‘podebljava’ ritam sa svega dva-tri odsvirana tona. U nekim pjesmama koriste i violinu, najimpresivnije u “M’a pres per fant”, stare pastirske poeme porijeklom s Pirineja, no i ona je tu više dekorativne naravi.
Osobno najdojmljiviji moment koncerta dogodio se pri kraju, kada su otpjevale “Ravno polje” samo u pratnji ‘mašine’ koja je delayem i sličnim efektima stvorila nešto što bismo mogli nazvati pravim zidom glasova, izuzetno hipnotičkim i istinski predivnim. Šezdesetak minuta dugi koncert okončan je sa “Senhora Dos Aguas” u kojoj su do izražaja došle Teresine iznimne vokalne mogućnosti, efektno usklađene s bitno eksperimentalnijom zvučnom slikom koja me podsjetila čak i na stare krautrock frikove iz Fausta.
Chant Electronique predstavlja donekle originalnu pojavu na world music/etno sceni, ne samo zbog dragulja iz glazbenih baština brojnih zemalja i kontinenata. Njihov minimalistički pristup također ima svog šarma, ali bi trebali poraditi na aranžmanima i obogatiti svoju glazbu malo kompleksnijim sviračkim rješenjima. No, imaju još vremena – ipak im je ovo bio tek drugi koncert.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
