‘Crock of Gold: A Few Rounds with Shane MacGowan’ – psovka kao molitva

Julien Temple pronalazi način da priču o najvećem suvremenom irskom bardu ne ispriča kao tragediju već kao čitanku iz umjetnosti otpora.

“Crock of Gold: A Few Rounds with Shane MacGowan”

“Bog je pogledao tu malu kolibu u Irskoj i rekao: ‘Dječaka koji tamo živi iskoristit ću da spasi irsku glazbu i učini je popularnijom nego što je ikad prije bila.’” Ta trošna koliba se nalazila u okrugu Tipperary, a u njoj je živjela proširena siromašna obitelj koja je tog istog malog dječaka od najranije mladosti naučila da psuje, pije, puši i pjeva. Njegovo ime je, naravno, Shane MacGowan, a spomenuta izjava o samome sebi iz njegovih pijanih usta ne zvuči ni umišljeno niti lažno. Irska glazba, doduše, nije bila u nekoj opasnosti da ju je trebalo spašavati, ali to da ju je Shane sa svojim pankerskim stavom i nevjerojatnom energijom svog sastava The Pogues popularizirao na neviđen način u osamdesetim godinama prošlog stoljeća ne treba dovoditi u pitanje.

Žestinu punka koju je dodao irskoj narodnoj glazbi Shane je na isti način aplicirao i književnoj tradiciji svoje zemlje, pa se tako stihovi njegovih pjesama stilski i sadržajno nadovezuju na staze koje su prethodno krčili pisci i pjesnici kao što su Flann O’Brien i Brendan Behan, a kao što slijedi njihov literarni put, Shane je poput njih i ono što Irci u slengu nazivaju “piss artist”. Taj pojam označava pijanduru, a Shane u toj disciplini svesrdno potvrđuje svaki zamislivi negativni stereotip o irskom alkoholizmu. U toj “umjetnosti”, koju bi vjerojatno svi osim njega samog nazvali autodestrukcijom, nema mu ravnog. Čak je i veliki Keith Richards bio primoran stati na loptu prije nego se doveo u stanje u kojemu je danas MacGowan.

Shaneu bi ravna možda lakše bilo pronaći u fikciji; ovdje na um pada lik Bena Sandersona kojeg u filmu “Leaving Las Vegas” (1995.) tumači Oscarom nagrađeni Nicolas Cage, no dok je njegova želja počiniti samoubojstvo opijanjem do smrti, MacGowan i njegova obitelj tvrde kako pjevač uopće nema želju umrijeti, naprotiv. Njemu je samo život bez alkohola nezamisliv i spreman je platiti koju god cijenu treba kako nikad ne bi prestao piti. Koliko je ta cijena visoka vidi se iz prvog pogleda na njegovo tijeo savijeno u invalidskim kolicima, napora potrebnog da govori koliko-toliko razumljivo i smijeha koji zvuči poput siktaja zmije.

Stoga, kada se prihvatite snimanja filma o Shaneu MacGowanu danas morate biti vrlo oprezni da se on ne pretvori u festival sažaljenja nad talentom koji je bačen u vjetar. Shaneu nije žao zbog svojih postupaka koji su ga doveli u stanje u kojem je danas, pa ni mi ne smijemo tugovati niti ga žaliti. Zadatak je dakle, delikatan, ali filmom “Crock of Gold” srećom ga se prihvatio redatelj koji itekako ima iskustva s odmetnicima punka i rock and rolla. Julien Temple osim mnoštva slavnih spotova režirao je i pozamašan niz glazbenih dokumentaraca, a među njima su i filmovi o Sex Pistolsima, Joeu Strummeru, Babyshambles, pa čak i Keithu Richardsu. MacGowan i The Pogues prirodno se uklapaju u ovaj repertoar.

Kao u nekim od nabrojenih filmova, Temple koristi kolaž različitih sastava kako bi ispričao Shaneovu priču. Cijeli prvi sat filma koji čini uvodnu polovicu posvećen je njegovom odrastanju i danima prije slave koje nije u mogućnosti popratiti arhivskim sadržajem, pa umjesto toga kombinira animacije i vješto izvedene rekreirane scene s postojećim starinskim filmskim materijalom. Valja spomenuti da su animacije djelo velikoga Ralpha Steadmana kojeg najbolje pamtimo kao vjernog suborca još jednog velikog odmetnika dvadesetog stoljeća, novinara Huntera S. Thompsona. Osim o pjevačevom neobičnom djetinjstvu dobivamo i pogled na političke prilike u Irskoj prateći selidbu obitelji MacGowan u London gdje će mladi Shane postati zaluđen punk pokretom sedamdesetih te prvo pokrenuti bend The Nipple Erectors (aka The Nips), a nakon ispuhivanja punk balona nadahnut buđenjem interesa publike za tzv. world music žanr i Pogue Mahone, odnosno The Pogues.

Ono što posebno upada u oči jest činjenica da nitko iz Shaneovog bivšeg sastava ne sudjeluje u Templeovom filmu kao sugovornik. Kvragu, ni sam Shane nije pristao na klasičan intervju za potrebe filma. Umjesto toga vidjet ćemo ga u opuštenim razgovorima sa slavnim prijateljima i poznanicima, glumcima, glazbenicima i političarima kao što su Johnny Depp, Bobby Gillespie iz Primal Screama te Gerry Adams, bivši predsjednik irske republikanske stranke Sinn Féin povijesno povezane s IRA-om. Ako se slučajno pitate otkud on, neka kao odgovor posluži Shaneova izjava iz filma kako je svoje bavjenje irskom tradicijskom glazbom smatrao nastavljanjem revolucionarne službe budući da se sam nije imao hrabrosti učlaniti u paravojsku.

Naime, Shane je najveći ponos na svoj rad osjećao upravo kada se bavio političkim temama vezanim za slobodarska nastojanja svog naroda, pa tako film posebno ističe pjesmu o tzv “Birminghamskoj šestorki” lažno optuženoj za teroristički napad. No sudbina je htjela da The Pogues napišu niz hitova koje će zavoljeti cijeli svijet i natjerati
bend na nemilosrdan turnejski raspored sa svakodnevnim nastupima i iscrpljujućim putovanjima koji će samo pogoršati Shaneove probleme uzrokovane pretjeraniom konzumacijom alkohola i sviju mogućih droga. Shane je polako počeo i gubiti žar za izvođenjem pjesama koje su mu se sve manje sviđale i raspad benda doživio je kao nagradu, premda kao samostalni izvođač na dva albuma snimljena s pratećim sastavom The Popes prethodne vrhunce neće ponoviti.

Gledajući “Crock of Gold” možda ćete iznaći nove načine da vas dirne dihtomija koja izvire iz cijelog Shaneovog bića, ta mogućnost da prirodno manifestira oprečnosti poput romantične nježnosti i pijane drskosti, katoličku vjeru i pankerski svjetonazor. Svaka njegova psovka zvuči kao molitva i obratno, a ponekad kad pjeva zvuči kao da umire, no čak i tada u tom poju ima neke nedukučive ljepote koja probija iz slomljenosti.

Shane kaže kako mu je jedina želja povratiti sposobnost ponovnog pisanja pjesama. Kad vidimo mučno stanje u kojem mu se tijelo nalazi danas, jasno je da je to želja koju ni zlatna ribica više ne može ostvariti. S druge strane, kad vidimo scene benda u punoj snazi i čujemo njihovu briljantnu glazbu iz prošlih vremena, ni nama ne preostaje ništa drugo nego s pijanim pjesnikom na samrti zaželjeti isto. Ako nam se želja ne ostvari, nemojmo žaliti, jer Shaneu je vjerojatno ipak bilo važnije da od svoje šeste godine života ne provede trijezan dan na Zemlji. Sláinte!

Ocjena: 8/10

(Magnolia Pictures, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X