Crveno i crno

Ponekad stvarno poželim u ormaru imati burku, ultimativnu cenzuru samog sebe kao obranu od naporne sredine…

Karanfil (Foto: Wikipedia)

Neki dan na Cvjetnom placu jedan od cvjećara imao je u ponudi prave crvene karanfile. Nevjerojatno, pravi vintage revival cvijeća kojim su drugovi od 8. marta pa do 1. maja opsjedali drugarice. S dokidanjem jednoumlja tržište je procvalo, ali pravog crvenog karanfila nije bilo za sresti u prolazu punih dvadeset godina. Zima je bila mučno duga i hladna, zapravo, i ovaj cvijet u ponudi na Cvjetnom činio mi se malo izmučeno, kao da mu u genu za količinu latica nešto fali. Vjerojatno subjektivan dojam tipičnog ocrnjivanja nečega što je zapravo privlačno, ali ne dolazi u obzir. Moda se mijenja pa tako možda niti situacija kad se od kolega dobiva karanfil, a od muža crvena ruža na dan koji slavi rad žena nije isključivo prizor davno viđen po posljednji put.

Cvijet kao simboli socijalne svijesti i svojevrsnog ekonomskog pomirenja muškaraca i žena ugasio se s prošlom državom. Zamijenilo ga je sustavno produbljivanje muško-ženskih stereotipa odnosno daljnje poseljačivanje odnosa gdje se razno-spolno partnerstvo prepoznaje uglavnom samo u braku. Čak niti fakultetsko obrazovanje više nije obrana od stereotipnih nazora iz vremena Franje Josipa. Za sve koji su zbunjeni, nesigurni, nezainteresirani i ipak dovoljno spremni baviti se politikom da se ona ne bi “bavila” njima za provjeru svog stanja uma tu je Politicalcompas.org, zgodna stranica koja matematički točno orijentira političke osjećaje.

Ulazak eksplozivnih Hrvata u EU u nekom velikom Dexterovom laboratoriju može se sagledati kao “izazivanje sudbine” – hoće li eksplodirati ili neće taj eksperiment autoritarno desne vlasti koja plansku ekonomiju tehnokrata provodi liberalno lijevim PR-om. “Pipl mast trast as” nenadmašni je slogan situacije, možda je još rano za titulu izjave godine, ali definitivno je izjava za zdravo puknuti od smijeha. U sličnom smjeru surađuju i HRT i premijer, u posljednje vrijeme tako mu dobro ekstrahiraju izjave od jedne rečenice kao da mu urednici pripremaju stand-up portofolio za nastavak karijere u boljem, nepolitičkom svijetu. Ti lapsusi u naučenim govorima zapravo su najbolji indikatori istine pa se lijepo sinoć okliznulo bivšoj premijerki: “ulazak u Hrvatsku”. Ulazak je zagarantiran, tko u koga već je stvar “osjećaja”. Na simboličnom nivou tko će kome otvoriti vrata prijepor je na koji ni feminizam ni suvremeni bonton nemaju odgovor.

S dobro zakuhanom političkom situacijom i praznim džepovima puno je lakše pažnju posvetiti politici nego modi. Posljednji veliki modni skandal, antisemitizam legendarnog Galliana, abolira Oscar dela Renta koji ga je izgleda jedini smogao snage napokon zaposliti. Promatrajući njihovu zajedničku fotografiju kroz naočale Micaela Hanekea i “Bijelu vrpcu” super veliki, kositreno bijeli šal kojim se obavio pali anđeo mode otvara kaleidoskopsko kulturno bogatstvo interpretacija samo jednog modnog detalja. Iza burzovnih naočala, pad Galliana bila je najvjerojatnije izvrsna prilika pribaviti njegove radove po cijenama koje bi se mogle nazvati dobrim investicijama za apolitični svijet bez mržnje po rasnoj i drugim osnovama.

Na mom omiljenom modnom portalu, neposredno prije neo što je sezona ženske mode od NY do Milana preuzela posao oduzimanja daha u gomili odličnih stvari, zakuhala se priča s Terry Richardsonom u glavnoj ulozi. Trenutno jedan od najvažnijih i najutjecajnijih fotografa na svijetu ne razdvaja posao i zadovoljstvo što nije samo njegova javna tajna, a priča koja je na tu temu isplivala o njemu zvuči kao zaplet za pornić s nezanemarivom estetskom i modnom dodanom vrijednošću. Terryja optužbe nisu nimalo pogodile, nedavno je snimao Snoop Liona koji je iz svog ormara za tu priliku obnovio svoj frenč na noktima i izvukao nekoliko vremeplovnih outfita.

Prostitucija je u ozbiljni modni žargon ušla na velika vrata prošle godine kad je Karl Lagerfeld za muzu odabrao mladu prostitutku Zahiu Dehar koja je i prije 18. na nogometašima zarađivala i 3000 eura po večeri. Do sad je već nadogradila svoj biznis u dizajnericu pastoralnog veša. I opet je pažnja s novih modnih komada pala na ono ispod.

Ima li zaključka? Ima: “na zapadu ništa novo”. Iako bi ovaj tekst bio znatno zabavniji široj publici da je napravljen u obliku video kolumne. Ipak prepuštam tu čast Kojotu iz Eyesburna.

Sretan Dan žena, svima.

Prijašnja kolumna: Ljudski faktor

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh