Daft Punk ‘Random Access Memories’ – kao legenda o Feniksu

Osam dugih i gladnih godina čekalo se na ovaj album. Kako to obično i biva, nakon što nostalgija pretumba unutarnje organe i postane ključni kriterij, mišljenja sam da je Daft Punk ove 2013. mogao komotno izbaciti i elektroničko govno, a ono bi se opet zvalo zlatnim elektroničkim govnom.

Daft Punk 'Random Access Memories'

Nakon nekoliko mjeseci intenzivne medijske kampanje koja je naročito potencirala gore opisanu nostalgiju koja je pravodobno začinjena i objavom “guest artista” poput Juliana Casablancasa, Morodera, Nile Rodgersa i inih, sline su počele curiti i 17. svibnja Daft Punk izbacio je svoj prvi studijski uradak nakon osam godina – „Random Access Memories“.

Nekakvo unisono zadovoljstvo novim materijalom na muzičkoj sceni viđam jedino kad Jack White izbaci neko svoje novo distrozirano sranje, no ipak, pogreška bi bila tvrditi i da nakon „Random Access Memories“ nije bilo tužnih i razočaranih ušiju. Ponajviše od one ekipe koja je očekivala novi “One More Time”. Dapače, kronično nezadovoljnih bilo je nakon svakog Daftovog albuma i sad je već stvar opće kulture da je tim nedojebancima svaki album nakon „Discoverya“ nepotreban. Tako su neki naši domicilni kritičari optužili „Human After All“ prerepetitivnim, dokle činjenicu da je polovica „Homeworka“ repetitivna nitko ne spominje. Što je babi milo to se babi snilo.

I istina, te 2005. „Human After All“ bila je robotska ploča, popunjena naslagama od sintesajzera i drum machinea i najsterilnija od dotadašnjih produkcija, no u to vrijeme to je bio sveprihvatljiv i dominantan zvuk. U međuvremenu, dogodilo se nešto drugo. Elektronska muzika je polako, ali ustrajno postajala i radijska muzika, diskdžokeji su postali masivniji, ali mekaniji, lajtmotivi takve glazbe postali su vokali koji pjevaju preko vocodera i sintesajzera koji više nisu imali onaj generički zvuk, dapače, on sad postaje prljaviji i senzualan. Čitav taj fenomen tada je pogrešno etiketiran kao Electronic Dance Music, a otvorio je vrata takvima poput Davida Guette, Deadmau5-a, Calvina Harrisa i sličnih.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=h5EofwRzit0[/youtube]

E sad, dok se sve ovo događalo Daft Punk je pametno iskoristio anonimnost koju im je jamčila kaciga na glavi. Taj interludij bio je vrlo pomno planiran, kao što je u jednom intervjuu Bangalter dao i naslutiti. Taj interludij hranio je legendu o Daft Punku do te mjere da je čak i soundtrack za katastrofalni Tron Legacy polučio momentalni hype. Tako su Bangalter i Homem-Christo dobili priliku sagledati stanje na sceni, a legendarni status pomogao im je privoljeti i ostale face koje gostuju na albumu za ono što će postati njihova misija – vratiti soul glazbi.

I tako je počelo. Vratila se glazba na koturaljkama, vratio se soul train. Izbor njihovih kolaboracionista ne govori ništa drugačije. U svoje jato uzeli su klasične i stare glazbene heroje Nile Rodgersa i Giorgia Morodera, došao je i Todd Edwards bez kojeg micro sampliranje jednostavno ne bi ni postojalo, kako je Michael Jackson odapeo, bili su si slobodni uzeti i njegovog gitarista, a Pharell Williams poslužio je kao Al Green. Stoga, ako se pitate zašto vas neke stvari užasno podsjećaju na stvari koje ste već čuli, to je zato što ste ih već čuli. Tako, recimo, „The Game Of Love“ nevjerojatno podsjeća na „Human Nature“ Michaela Jacksona, „Within“ užasno podsjeća na Herbiea Hancocka i „Head Hunters“, a „Instant Crush“ s Julianom Casablancasom na „Eye In The Sky“ i Alan Parsons Project.

Dvojica fenomenalnih studijskih bubnjara nisu se koristila otkako je Yes sišao sa scene i otkako je Dire Straits očajnički pokušao spasiti karijeru groznim „On Every Street“ albumom. U namjeri da spasi soul, Daft Punk posegnuo je duboko u muzičku historiju i u konačnici spasio što se spasiti da. Da mi je netko rekao da će francuski DJ duo 2013. spašavati soul ja bi njemu rekao da popuši kitu. Stoga, na „Random Access Memories“ne želim gledati kao na session album s vrhunskim muzičarima. Koristeći determiniranost robotičkih instrumenata, Daft Punk je upravo preko njih obrnuo onu paradigmu u kojoj je mehaničkom svijetu mehaničkim instrumentima objasnio da duša ipak postoji.

Ocjena: 8/10

(Columbia, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X