‘Ono što me ljuti je nedovoljno zastupljena i filmska i klasična glazba u medijima. Obasuti smo kojekakvim smećem sa svih strana i to je sad kao neki “đir”. Ono što vrijedi nije na cijeni. Interesantnije su gluposti ekscesi i slično.’ – Dalibor Grubačević.
Reci nešto o “onim” situacijama i potencijalnim skladanjem za “onaj soundtrack” animirani u Amerike?
Dalibor Grubačević: “Ono” je još u fazi predprodukcije i traženja potencijalnih lovatora. Ništa više o tome ti ne smijem reći. Jasno?
Na HTV-u se trenutno vrti “Hrvatsko podmorsko blago” s tvojim potpisom. Kako izgleda proces rada naručene glazbe uz slike?
Dalibor Grubačević: Svako drugačije. Netko ti da film, netko kaže kao: “Čuj ja bi ono, onako kao… Pa ti malo izmijeni.” Naravno da prilagodim na neki svoj stil. Ali s tim se susreću svi koji pišu za film. Pa eto ti i Williams je nagovorio Lukasa da napravi Star Wars, a ne da koriste Gustava Holsta i “Planete” kao soundtrack. I napravio je svoju verziju Planeta! Mislim, i to dobro!
Što je objavljivati klasiku i klasične scoreove u Hrvata osim promo materijala? Ima li to kupaca i publiku ili je svrha predbilježbi postojanja? Mislim ni pop kategorija nije daleko od predmijevanog odgovora…
Dalibor Grubačević: Danas ti je objavljivati i klasiku i pop i rock i sve praktički vizit karta glazbenika, kompozitora ili izvođača. Nitko tu baš nema neke pare. Neka lova se zaradi na malim pravima preko televizije i radija, a ova mehanička su nikakva. Zato idu i na to da zatru CD kao takav. Meni osobno to nije drago. Ljepše mi je imati fizički dokaz u ruci. Al ja sam možda stari kov.
A onda uz sve to naznake su nekih grdih brujanja i opakog rock and rolla u skoroj budućnosti. Ajde bez otkrivanja o čemu se radi kako bi se “Sgt. Pepper” uklopio u tom sistemu?
Dalibor Grubačević: Lijepo! Naravno da ne bi bio Pepper, ali možda neka HR verzija. Naravno radi se o jednom našem sjajnom punk rock bendu koji ima novi odličan materijal. Kad sam ga prvi put čuo naježio sam se! To je nešto što u Hrvata nitko nije radio, bar ne na ovakav način. Ostavi to meni nešto ću smislit! Ha, ha, ha. A osim toga i George Martin je klasičar i producirao je Beatlese. Zar misliš da je to za mene neizvedivo?
Koji ti je instrument najdraži, obzirom da si multipraktik? S kojim se najbolje odraziš?
Dalibor Grubačević: Multipraktik, ha, ha, to me podsjeća na one kuhinjske uređaje! Ovako volim gitaru, to mi je nekako prvi instrument. Ali s obzirom da komponiranje “klasične” glazbe zahtijeva klavir, zadnjih godina radim na istome. Nemam najdraži instrument. Onako koji mi treba tog odsviram koliko je u mojoj moći. A dok ne mogu, napišem partituru i sviraju oni koji znaju i mogu, ovo u zadnje vrijeme češće.
Nikad još nisi zapao u zamke “visoke umjetnosti”, ali znam da može bit frustrirajuće baviti se glazbom i davati joj puno, a natrag dobiti jako filtrirano. Kako ti s tim saznanjem posluješ?
Dalibor Grubačević: Nikako. Idu mi “visoko-umjetničari” na živce.
Što ti je dream come true? Nadograditi studio i dobiti godišnje 200.000 kuna za fino i ležerno bavljenje glazbom kad si sam svojim gazdom?
Dalibor Grubačević: Pa “dream come true” je da ležim u debelom ‘ladu negdje i da pare padaju same od sebe! ha, ha, ha…
Vrh najglupljih situacija na domaćoj glazbenoj sceni iz tvog rakursa?
Dalibor Grubačević: Ne mogu se sad sjetiti al’ ima ih. Ono što me ljuti je nedovoljno zastupljena i filmska i klasična glazba u medijima. Obasuti smo kojekakvim smećem sa svih strana i to je sad kao neki “đir”. Ono što vrijedi nije na cijeni. Interesantnije su gluposti ekscesi i slično.