Što god mislili o njemu, jedno je sigurno, a to je da u posljednjih nekoliko godina nije postojala kontroverznija osoba za intelektualne krugove od Damira Avdića. Stoga evo dobre prilike za (još jedno) upoznavanje s njim.
Dotične je posebno pogodila pjesma “Katalonija, Sparta, Galicija” gdje su ustvrdili da su i Rodrigo i Konstantin zapravo ljenjivci, a ti šovinist.
Damir Avdić: Jasno. Pazi jednu stvar, a nikome nije pala na pamet, ne samo njima, kako mi i dalje kupujemo jeftine čajeve Made in China, jeftinu robu Made in Obala Slonovače, nogometne lopte koje za dolar dnevno indijska djeca šiju… I bolio nas je kurac dok smo imali para za te ljude, ma na koncu, i danas nas boli kurac. Međutim, kad je ponestalo keša, e onda je frka, onda nastaje ta Viva la revolucion. I nikome nije palo na pamet da zaključi da smo i ja i ti i svi mi Rodrigo Peneira. Prvo, ako mi hoćeš nešto inputirati da sam ovo ili ono htio reći, onda prvo uzmu mene kao osobu. Ali opet, nije njih ni toliko briga što sam ja u svojim tekstovima htio reći nego kako bi oni svoju filozofiju vremena u kojem živimo prenijeli. I ono šta je ključno, to nije samo to šta su se oni uhvatili nekoliko stihova da analiziraju i time mene svrstavaju kao desnicu ili kao prijeteću opasnost, nego to šta su uzeli samo jedan album u obzir, ovaj zadnji koji je na neki način dirnuo možda u njihove ideale, a da pritom nisu ni pokušali poslušati sve ostalo što sam u životu radio. Poslušati ostale albume, pročitati moje romane. E to je neozbiljno.
Ovo što kažeš me podsjetilo na legendarni skeč TLN (skeč kad student dolaze kod rektora tražiti veća prava, tj. Dakle, boli nas kurac dok je veće porcije mesa u menzama) nama dobro, al čim dirneš u naš džep izbije Viva la revolucion. Iz iskustva hrvatskih studentskih prosvjeda čini mi se da se i taj skeč TLN i Katalonija , Sparta Galicija jako uvjerljivo odražavaju autentičnost i odsustvo svake ideologije kod buduće intelektualne elite. Živimo u državi u kojoj se ratni zločinci godinama poigravaju sa domaćim pravosuđem i ucjenjuju državu, u kojoj se na gay paradu bacaju molotovljevi kokteli, a sve sa blagoslovom gradonačelnika, u državi u kojoj crkva uzima za pravo držati prodike o svemu osim o nemaoralu u svojim redovima, u državi u čijem se parlamentu poziva na mržnju i samim tim krši Ustav. To za studente nije povod za Viva la revolucion, no kad poskupi menza…
Damir Avdić: E pa baš to, to je ono što ja zovem ljevičarenjem. Jebe se njih i za Rodriga i za Konstantina, i za Kataloniju i za Grčku, njih je briga samo za svoje guzice. Razumiješ o čemu govorim? Sad ću malo skrenuti sa teme, ali ovo ti moram ispričati. Na prvom mom koncertu u Spunku prijatelj mi je donio majicu sa likom Chea koju je kupio na Kubi jer ja na svakom koncertu križam te majice. To je bila najružnija i najnekvalitetnija majica koju sam ikad vidio. Neka odurna i blještava kričava, nepostojeća crvena boja. A drugi frend mi donio drugu majicu sa likom Chea. Nju osam godina nosim, križam, ovo ono, i ona je ko nova. E, ali na toj majici, na etiketi piše made in GB i košta 30 funti! E tu je taj apsurd tog kapitalističkog pokreta otpora. I to je baš ono što si spomenuo, dok ne dođe do te menze koju si spomenuo boli me kurac, a kad se udari po džepu.. E to je to, samo to. Dalje>>