‘Diktator’ – otpadak Brüne i Borata

Ne iznenađuje podatak da je uz ‘Američku Pitu’, ‘Diktator’ imao najbolje otvaranje u hrvatskim kinima – oko 20 tisuća ljudi pohrlilo je u kina već u prvom vikendu prikazivanja filma. Ono što iznenađuje jest činjenica da je ekipa koja je stvorila ‘Borata’ i ‘Brünu’ ovaj put podbacila.

'The Dictator'

Sjeo sam tako u kino ispunjeno većinom djecom koja bi u to vrijeme trebala biti u krevetu, a ne u kinu. Pogotovo ne na filmu koji je režirao Larry Charles i koji uključuje Sachu Barona Cohena. Ne jer mislim da se netko od njih neće dobro zabaviti, nego jer većinu njihovih filmova ne razumije ni velik dio odrasle publike, a kamoli klinac od 12 godina. Ekipa uključena na projekt već je odavno upoznala publiku sa svojim humorom, a Coen je, kao što je već svima poznato, bez dlake na jeziku. Nema zabranjene teme, kao da mu ništa nije sveto i bez imalo srama obrušit će se na najveće životne i društvene vrijednosti. No ono što mi je već od samog početka njihove suradnje postalo jasno, a kristaliziralo se upravo najnovijom, jest koliko se kroz prizmu humora prezentiranog u njihovim filmovima razlikuje ukus i tolerancija publike.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=CgbhyjuhbX8&feature=fvst[/youtube]

Cohen je za nekoga najobičnija perverzna budala koja igra na kartu degutantnog samo kako bi privukao pažnju, klincima je super lik koji je urnebesan u svojim fizičkim transformacijama, prizemnom humoru i ismijavanju očitog, a nekome je genijalac koji kroz do-svake-granice-i-preko rastegnut humor zapravo implicira puno ozbiljnije ideje i probleme. Nažalost, s obzirom na raznorazne reakcije na njihove filmove, čini mi se da ta potonja činjenica uspješno promiče gledateljima, a siguran sam da se većina gledatelja ne prepoznaje u njihovom obraćanju i kritici društva. Ekipa zaista ismijava sve što se ismijavati dade, no ispod ljigavog, degutantnog, politički nekorektnog, na momente uznemiravajućeg i šokantnog humora, uvijek se krije inteligentna observacija društva, kompleksna ideja i misao i kritika upućena upravo onome koji je vrlo vjerojatno među najglasnijima u kinu, a ne propusti reagirati svaki put kad čuje riječi: “gay”, “fuck”, “vagina” i slično.

Za sve one koji nisu upoznati s Boratom i Brünom, preporučio bih im jedan od ta dva filma (usput i Charlesov dokumentarac Religulous), radije nego Diktatora, a zbog vrlo jednostavne stvari – Diktator ne samo da je najlošiji film iz skupine, nego se nemoguće oteti dojmu kako izgleda i funkcionira kao otpadak prethodna dva. Humor se isušio, priča se razvodnila, Cohen se počinje ponavljati i u nervoznom tapkanju sve skupa u konačnici je pretvoreno u nekakvu neobičnu ljubavnu priču, sa pokojom urnebesnom opaskom i stotine njih neurnebesnih. Pa čak i neduhovitih.

Prizor iz filma 'The Dictator'

Cohen je majstor crnog humora i u njegovim dosadašnjim filmovima isti je toliko dobro ugrađen da film ne možete ni zamisliti da funkcionira u nekoj blažoj varijanti i istovremeno zadrži svoj šarm. Svaka šala bila je dio situacije, imala je svoje mjesto, svoj uzrok, svrhu i posljedicu. Diktator pak, iako (uvjetno rečeno) ima čvršću priču od svojih prethodnika (gore spomenuta ljubavna priča), funkcionira na principu nasumičnog izbacivanja šala koje nemaju niti prevelikog smisla niti neku posebnu svrhu osim nasmijati srednjoškolce, toliko često i toliko intenzivno da se svaki onaj pravi biser (komentari na račun feminizma, eko-hipstera, lik Anne Faris, lik kineskog predsjednika, famozni govor) izgubi u moru lošeg (lik Johna C. Reillyja) i nepotrebnog (ispijanje urina tijekom konferencije i polijevanje prisutnih istim).

Ocjena: 5/10

(Four by Two Films, KanZaman Services, 2012.)


Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X