Marshall McLuhan bio je jedan takav vizionar, kojeg je u životnoj borbi s opojnošću višeznačnih metafora sustigla i obiteljska genetika i jal njegovih konformističkih suvremenika. I nije da je jedini kojem se to desilo, ta ne zaboravimo da je Jacques Lacan za dio američke intelektualne javnosti još uvijek najobičniji šarlatan.
Na jednom mjestu akademskih odsjeka engleskog jezika, na drugome samog kanadskog identiteta. No koliko god bezlični bili, ti su se toposi pokazali kao odlična platforma za razvoj proučavanja medija, a „mala je skupina ljudi unijela pravu revoluciju u način na koji svijet shvaća i služi se komunikacijama“. Toronto je odjednom postao Atena, na agori je bio i pijanist Glenn Gould, u filmu Norman McLaren, u teoriji Northrop Frye, pored filozofa Etiennea Gilsona i Jacquesa Maritaina. Uniformna provincijska bezličnost je tu trijumfirala i nad slavnom rečenicom iz „Trećeg čovjeka“ Carola Reeda. Prema parafrazi poslovice da „u ratu Muze šute“, koju pretkraj filma izgovara lik Harryja Limea, bezličnost bi bila pogubna za procvat umjetnosti i znanosti.
Fenomen ‘globalnog sela’, po kojem je McLuhan svakako najznačaniji vizionar današnjice, Coupland je objasnio, „kao parafrazu činjenice da su elektroničke tehnologije produžetak čovjekova središnjega živčanog sustava i činjenice da će skupne neuronske poveznice našega planeta stvoriti jedinstvenu amorfnu, konfuznu, polusvjesnu metazajednicu koja funkcionira 24 sata na dan i sedam dana u tjednu“.
S obzirom na smiona rješenja, na samosvijest i flegmatičnost McLuhana spram doživljaja stvarnosti, ni knjiga nije prelomljena na uobičajen način, već je u prijelomu hipertekstualizirana obilježjima s prijelaza suvremenog poimanja prostora k apstrakciji. To su, što pedantne bilješke o postajama automobilskih vožnji, a što aukcijski podatci o današnjoj, opipljivoj vrijednosti McLuhanove književne robe. Tu su i fusnote koje svojom obimnošću često odozdo ulaze u pasuse i slovima invazivno uzimaju danak.
Na toplom zraku tih ideja promatranih kroz roza-naočale ‘generacije a’, interpretirajmo o koncu ovog teksta i način kako McLuhan medij koristi do njegovih krajnjih granica. Secirajmo McLuhana na način na koji je Žižek secirao Lacana. Recimo da je bio u stanju čak zaljuljati označitelj do te mjere da u naslov djela stavi „Medij je masaža“, pri čemu potonji pojam dopušta iskrivljenu percepciju riječi ‘poruka’ (eng. message). Pokrenemo li slovo ‘e’, oko svoje osi i naglavce, dobit ćemo ‘a’; ovim anarhoidnim polusaltom slova po papiru i ‘masaža’ biva moguća.
(198 stranica, Ljevak, 2011. )
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
