Dubioza kolektiv uskoro će zasvirati u zagrebačkom Domu sportova, a povodom toga porazgovarali smo s Vedranom Mujagićem i Branom Jakubovićem.
S obzirom da je Dubioza prodana uzduž i poprijeko starog europskog kontinenta, i dalje mi se čini da se adresiraju samo balkanski problemi koji možda jesu specifični, ali ipak postoje slični, univerzalni problemi u svevelikom europskom tijelu. Da ne kažem socijalni tumori. Gdje su vaši okviri u tom smislu?
Brano: Shvatili smo da je to sve jedan te isti okvir: bosanski, balkanski ili europski. Imamo priliku puno putovati i doslovno iste kavanske priče o recesiji, inflaciji, desničarenju… koje i ti i ja svako jutro slušamo dok čitamo novine čuješ u i Švedskoj, Norveškoj, Portugalu… Sve se svodi na desetak tema koje se kao negativna strana globalizacije ponavljaju u Europi i svijetu. Naravno da situacija nije svuda jednako loša, ali su teme univerzalno razumljive. Nažalost, to je mali okvir za cijelu planetu koja proživljava slične stvari.
S obzirom da pjevate po Europi o Balkanu, da li vas se tiče kao ljude iz multikulturalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine ono što se događalo u svibnju u Turskoj i što se, čini se, može ponoviti u gorem scenariju?
Brano: Mislim da se svaka naša pjesma dotiče tog pitanja. Glupo bi bilo raditi pjesmu o paralelama muslimana u Turskoj i Bosni, ali mislim da se većina naših pjesama dotiče teme oslobađanja okova i tereta religija, vjeroispovijesti, seksualne opredijeljenosti, boje… Sve što nas svakodnevno steže za vrat. Ne zanima me jesi li ti katolik ili da li nosiš roze bokserice. Apsolutno mi je svejedno. Kada smo već kod Turske nedavno smo uradili jednu stvar s tursko-njemačkim bendom koji se zove Besidos i koja izlazi na njihovom albumu. Pjesma je neka vrsta posvete protestima koji su se dešavali u Istanbulu i Sarajevu u skoro istom vremenskom periodu
Vedran: Gostovali smo na njihovom orjentalnom coveru „Killing in the Name“ (Rage Against The Machine, op.a). Napravili smo spot koji je koristio fotke iz protesta u Gezi Parku u Istanbulu.
Brano: Bio sam igrom slučaja privatno u Istanbulu kad su protesti počeli. Moji prijatelji Turci su sudjelovali. Bio sam nevjerojatno inspiriran mobilizacijom običnih ljudi, posebno mladih. Kod nas na Balkanu to jako sporo ide jer smo vidjeli previše rata i krvi da bismo se tako lako odlučili na nasilje. Nije mi bilo žao ni sekunde što mi je jedini odmor u tri sekunde uništen jer ne vidiš revoluciju svaki dan.
Vedran: Svaka revolucija je naša revolucija.
Brano: Taj jedan posto kapitalista su svi svoji. Nemaš ti ruskog, turskog ili bugarskog kapitalista. Oni su svi vrlo dobro povezani i dobro funkcioniraju na svojoj razini, a mi treba da se dijelimo na turske, slovenske ili bosanske prosvjednike? Priče su nam iste, zahtjevi i parole su isti. Tu se vraćamo na onih deset tema o kojima smo pričali.
Vedran: Onda čuješ iz pet različitih izvora kako su u Istanbulu puštali našu pjesmu „Celebrate The Riot“, kao i u Sofiji. Napravili su grafit „Celebrate The Riot“. Upravo u tim stvarima vidiš da te poruke funkcioniraju jako dobro i transcendiraju granice koje ljudi sami sebi nameću.
Brano: Mi obični ljudi, civili, najviše platimo jer pušimo priču o ovima i onima, našima i njihovima.
Dakle, skrećete u sve ozbiljnije teme s tematiziranja legalizacije trave.
Brano: To je ista priča kao i legalizacija gej-brakova. Jednako nas se to tiče kao i legalizacija marihuane. To su za nas osnovna ljudska prava koja bi trebala biti uključena u naše živote. Naši porivi nisu površni kao reggae benda koji se poziva na Jamajku gdje svi puše travu. Tu je kontekst puno širi i ozbiljniji od same konzumacije.
Na internetu ste u komunikaciji s obožavateljima i novinarima najavili novi studijski album na engleskom jeziku, čime nastavljate poetiku jedan na ‘našem’, jedan na engleskom i to prilično brzo jedan za drugim.
Vedran: Radimo na njemu, a već sada izvodimo neke od pjesama koje ćemo tek i snimati.
Hoće li tu biti zanimljivih gostovanja?
Brano: Ista je stvar. Nedavno smo u backstageu sjedili sa Che Sudakom koji su nam već bili poslali vokale za suradnju na jednoj pjesmi, tako da to stalno po backstageima nešto kruži kad se družiš s ljudima. Sviraš i te stvari se dogode. Sigurno će nešto biti, ali kao što kažem, nismo od nekog planiranja. Generalno mislim da suradnje nisu presudne. Prije svega, ako je dobra pjesma, onda je ona važna. Nije važno hoće li na njoj biti Nick Cave ili Hamo babin iz ulice. Svejedno je ako to napravi kako treba, ako je to pravo tkivo. Dalje>>