Pet dana koje sam proveo u gradu droge, bicikla, tulipana, slobode i svega drugog čime već desetljećima ‘časte’ nizozemsku prijestolnicu, bio je obojan nekom čudnom nostalgijom, sjećanjima koja nikad nisu i neće biti moja. Sam Amsterdam, barem ako je vjerovati sugovornicima ove naše priče, vidio je bolje dane, baš kao i John Cooper Clarke te Charlatansi zbog čijih sam nastupa i krenuo na put.
Legendarna skvoterska scena sedamdesetih i osamdesetih, koja po mnogim svjedočenjima i nije bila baš tako legendarna, danas više gotovo i ne postoji, a legalno „duvanje“, coffeeshopovi i crvena četvrt u osnovi nisu puno više od najobičnijeg mamca za posjetitelje iz svih dijelova svijeta. U Amsterdamu stvarno možete pronaći i nabaviti sve što vam padne na pamet, zbog čega vjerojatno i spada među najskuplje gradove na svijetu. Samim time, čitavo vrijeme razmišljao sam kako bi njihov novi reklamni slogan trebao glasiti: „turisti, radite što vas volja, ali to ćemo vam masno naplatiti“.
Slična situacija je i sa slavnim klubovima poput Paradisea koji već odavno ne provodi praksu iste cijene (dvanaest i pol guldena) za sve koncerte, a kako su mi tijekom jedne pijanke ispričali Ivica Košavić – Razorblade Jr. i Radovan Lučić – Lutz, članovi underground rock institucije Gone Bald, ni Bitterzoet, klub u kojem sam gledao recital/stand up nastup slavnog manchesterskog punk pjesnika, nije što je nekoć bio. U pitanju je prostor koji može primiti nekoliko stotina ljudi i u kojem se na redovnoj bazi izmjenjuju DJ setovi, jazz koncerti, filmske projekcije i „spoken word“ izvedbe poput ove spomenute, a zidove krase neobični murali koje bismo mogli opisati kao spoj trash horora, erotike i crkvene ikonografije. Na žalost, i u Bitterzoetu, kao i većini drugih amsterdamskih klubova, sve rjeđe možete vidjeti manje poznate, ali glazbeno kompleksnije i intrigantnije bendove pošto se i njegova uprava odlučila igrati na sigurno.
Što se samog Coopera Clarkea tiče, u tih sat vremena ostavio mi je prilično gorak okus u ustima iako sam se u nekoliko navrata zaista gušio od smijeha, a i sumanuta brzina nizanja opičenih stihova usporediva je s onom kojom je sedamdesetih stekao slavu među tadašnjim punk klincima. John je u vrijeme prvih punk ratova već bio „sredovječni, napušeni bitnik iz kvarta“ koji se odjednom počeo penjati na pozornicu između nastupa The Falla, Buzzcocksa, Joy Divisiona i ostalih manchesterskih skupina te oduševljavati publiku poemama poput „You’ll Never See A Nipple In A Daily Express“ i „(I Married) A Monster from Outer Space“. Prijateljstvo s „ludim genijem“, producentom Martinom Hannettom, njegovoj je poeziji donijelo krajnje originalnu, „everything goes“ glazbenu pratnju te albume „Disguise In Love“ i „Snap, Crackle & Bop“ pretvorilo u nepoderive klasike čiji su najbolji trenuci („Beasley Street“, „Evidently Chickentown“), čak i bez pomoći ostalih instrumenata, predstavljali apsolutne vrhunce i ovoga petka. Vrijedi spomenuti da Clarke nakon četiri desetljeća izgleda gotovo identično kao 1977. godine, što i nije toliko impresivno uzmemo li u obzir da ga se i tada moglo zamijeniti za Patti Smith nakon što je umrla i uskrsnula kao zombi. Ono preko čega je, međutim, teško prijeći jest činjenica da se danas pretvorio u nekakvu kabaretsku verziju samog sebe koja manje-više stalno izvodi jednu te istu točku s materijalom koji je prestao osvježavati ranih osamdesetih, točnije u vrijeme kada se gadno navukao na heroin. Tih izgubljenih godina prisjetio se pričom kako mu je skidanje s dopa upropastilo figuru i izvedbom urnebesne „Get Back On Drugs, You Fat Fuck“. Sve u svemu, iako vjerojatno više nikad neće posjetiti studio ili objaviti novu pjesmu, John Cooper Clarke uživo je i dalje nešto što se itekako vrijedi provjeriti.
Prije njega, Q & A seansu s publikom odradio je Johnny Greene, nekadašnji roadie i blizak prijatelj članova velikih The Clash. Premda mu se ne može osporiti kako dobrih priča ima na bacanje, bilo je malo tužno gledati čovjeka koji i poslije više od tri desetljeća živi na račun pojačala i gitara koje je nosio Joeu Strummeru. Također, obožavatelji zasigurno najznačajnijeg punk benda svih vremena već odavno znaju sve o ovisnosti Toppera Heddona, izbacivanju Micka Jonesa i beskrupuloznom menadžeru Bernieju Rhodesu pa se za potpisnika ovih redaka (a i većinu okupljenih) jedini trenutak vrijedan pamćenja dogodio na samom kraju kada nam je prepričao neobičan telefonski poziv između Brucea Springsteena i Paula Simonona. „The Boss“ je, naime, par dana poslije Strummerove smrti nazvao basista The Clasha i pitao ga trebaju li frontmena za eventualni nastup prilikom primanja u Dvoranu slavnih Rock and Rolla. „Odjebi“, odgovorio mu je Simonon u pravom punkerskom stilu i spustio slušalicu. Dalje>>