Dugi vikend u Amsterdamu s nekim tuđim sjećanjima uz Charlatanse i J.C. Clarkea

Pet dana koje sam proveo u gradu droge, bicikla, tulipana, slobode i svega drugog čime već desetljećima ‘časte’ nizozemsku prijestolnicu, bio je obojan nekom čudnom nostalgijom, sjećanjima koja nikad nisu i neće biti moja. Sam Amsterdam, barem ako je vjerovati sugovornicima ove naše priče, vidio je bolje dane, baš kao i John Cooper Clarke te Charlatansi zbog čijih sam nastupa i krenuo na put.

The Charlatans u Amsterdamu (Foto: Vedran Harča)
The Charlatans u Amsterdamu (Foto: Vedran Harča)

Legendarna skvoterska scena sedamdesetih i osamdesetih, koja po mnogim svjedočenjima i nije bila baš tako legendarna, danas više gotovo i ne postoji, a legalno „duvanje“, coffeeshopovi i crvena četvrt u osnovi nisu puno više od najobičnijeg mamca za posjetitelje iz svih dijelova svijeta. U Amsterdamu stvarno možete pronaći i nabaviti sve što vam padne na pamet, zbog čega vjerojatno i spada među najskuplje gradove na svijetu. Samim time, čitavo vrijeme razmišljao sam kako bi njihov novi reklamni slogan trebao glasiti: „turisti, radite što vas volja, ali to ćemo vam masno naplatiti“.

Slična situacija je i sa slavnim klubovima poput Paradisea koji već odavno ne provodi praksu iste cijene (dvanaest i pol guldena) za sve koncerte, a kako su mi tijekom jedne pijanke ispričali Ivica Košavić – Razorblade Jr. i Radovan Lučić – Lutz, članovi underground rock institucije Gone Bald, ni Bitterzoet, klub u kojem sam gledao recital/stand up nastup slavnog manchesterskog punk pjesnika, nije što je nekoć bio. U pitanju je prostor koji može primiti nekoliko stotina ljudi i u kojem se na redovnoj bazi izmjenjuju DJ setovi, jazz koncerti, filmske projekcije i „spoken word“ izvedbe poput ove spomenute, a zidove krase neobični murali koje bismo mogli opisati kao spoj trash horora, erotike i crkvene ikonografije. Na žalost, i u Bitterzoetu, kao i većini drugih amsterdamskih klubova, sve rjeđe možete vidjeti manje poznate, ali glazbeno kompleksnije i intrigantnije bendove pošto se i njegova uprava odlučila igrati na sigurno.

John Cooper Clarke (Foto: Vedran Harča)
John Cooper Clarke (Foto: Vedran Harča)

Što se samog Coopera Clarkea tiče, u tih sat vremena ostavio mi je prilično gorak okus u ustima iako sam se u nekoliko navrata zaista gušio od smijeha, a i sumanuta brzina nizanja opičenih stihova usporediva je s onom kojom je sedamdesetih stekao slavu među tadašnjim punk klincima. John je u vrijeme prvih punk ratova već bio „sredovječni, napušeni bitnik iz kvarta“ koji se odjednom počeo penjati na pozornicu između nastupa The Falla, Buzzcocksa, Joy Divisiona i ostalih manchesterskih skupina te oduševljavati publiku poemama poput „You’ll Never See A Nipple In A Daily Express“ i „(I Married) A Monster from Outer Space“. Prijateljstvo s „ludim genijem“, producentom Martinom Hannettom, njegovoj je poeziji donijelo krajnje originalnu, „everything goes“ glazbenu pratnju te albume „Disguise In Love“ i „Snap, Crackle & Bop“ pretvorilo u nepoderive klasike čiji su najbolji trenuci („Beasley Street“, „Evidently Chickentown“), čak i bez pomoći ostalih instrumenata, predstavljali apsolutne vrhunce i ovoga petka. Vrijedi spomenuti da Clarke nakon četiri desetljeća izgleda gotovo identično kao 1977. godine, što i nije toliko impresivno uzmemo li u obzir da ga se i tada moglo zamijeniti za Patti Smith nakon što je umrla i uskrsnula kao zombi. Ono preko čega je, međutim, teško prijeći jest činjenica da se danas pretvorio u nekakvu kabaretsku verziju samog sebe koja manje-više stalno izvodi jednu te istu točku s materijalom koji je prestao osvježavati ranih osamdesetih, točnije u vrijeme kada se gadno navukao na heroin. Tih izgubljenih godina prisjetio se pričom kako mu je skidanje s dopa upropastilo figuru i izvedbom urnebesne „Get Back On Drugs, You Fat Fuck“. Sve u svemu, iako vjerojatno više nikad neće posjetiti studio ili objaviti novu pjesmu, John Cooper Clarke uživo je i dalje nešto što se itekako vrijedi provjeriti.

Murali na zidovima kluba Bitterzoet (Foto: Vedran Harča)
Murali na zidovima kluba Bitterzoet (Foto: Vedran Harča)

Prije njega, Q & A seansu s publikom odradio je Johnny Greene, nekadašnji roadie i blizak prijatelj članova velikih The Clash. Premda mu se ne može osporiti kako dobrih priča ima na bacanje, bilo je malo tužno gledati čovjeka koji i poslije više od tri desetljeća živi na račun pojačala i gitara koje je nosio Joeu Strummeru. Također, obožavatelji zasigurno najznačajnijeg punk benda svih vremena već odavno znaju sve o ovisnosti Toppera Heddona, izbacivanju Micka Jonesa i beskrupuloznom menadžeru Bernieju Rhodesu pa se za potpisnika ovih redaka (a i većinu okupljenih) jedini trenutak vrijedan pamćenja dogodio na samom kraju kada nam je prepričao neobičan telefonski poziv između Brucea Springsteena i Paula Simonona. „The Boss“ je, naime, par dana poslije Strummerove smrti nazvao basista The Clasha i pitao ga trebaju li frontmena za eventualni nastup prilikom primanja u Dvoranu slavnih Rock and Rolla. „Odjebi“, odgovorio mu je Simonon u pravom punkerskom stilu i spustio slušalicu. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Reportaža

Idi na Vrh
X