Dvostruka strip recenzija – ‘Dermatillomania’ i ‘Vučine: Nasljednik’

Strip izdanja hrvatskih autora su otprilike kao Božić: svi im se veselimo, ali dolaze svega jednom godišnje. Dobro, možda malo karikiram, ali nije daleko od istine. Zato je lijepo vidjeti čak dva stripa u vrlo kratkom razdoblju, i što posebno veseli, oba od mladih, domaćih autorica. Možda deveta umjetnost u Hrvata ipak nije izgubljena forma…

'Dermatillomania' i 'Vučine: Nasljednik'

Strip se kod nas, ali i u velikom dijelu svijeta, oslanja na ogromni entuzijazam umjetnika i izdavača, ali i krajnje publike. Bez takvog trojnog sustava, u kojem svaki element ovisi o druga dva, strip bi vrlo brzo spao na nekoliko najjačih kuća i njihovih mainstream serijala. Zato prije nego se bacimo na same stripove, treba skinuti kapu i izdavačima (u ovom slučaju zagrebačka biblioteka 2×2), mladim umjetnicama (Sara Divjak i Sonja Gašperov), ali i vjernim čitateljima, koji će vrlo često uložiti i zadnju kunu u ovaj, pomalo skupi, ‘sport’. Znamo da situacija nije bajna, znamo da se novaca nema i da se na kulturi uvijek prvoj štedi. Ali ako postoji dovoljno velika volja i istinska ljubav prema onome što radite, onda novac postaje minoran problem. Dokaz je tu, i premda to možda neće dugo trajati (iskreno se nadam da hoće), nitko nam ne brani da uživamo dok možemo.

Sara Divjak 'Dermatillomania'

Sara Divjak ‘Dermatillomania’

Sara Divjak ima tek 22 godine, i već je itekako prisutna na hrvatskoj strip sceni. Nekoliko kraćih stripova i crtica joj je već objavljeno u različitim tiskanim medijima, a ovo joj je prvi autorski album. To je zasigurno jedan hvale vrijedan uspjeh u njezinom životopisu, a nadam se da nije i zadnji. Odmah na početku se mora reći da tako mladi autori, premda željni pokazivanja svojih misli, ideja i znanja, vrlo često nisu još sasvim definirani kao osobe i umjetnici. To može biti prednost, jer nisu toliko zatrovani vanjskim utjecajima i nesvjesnim kopiranjem, ali je uglavnom mana. Sara također pati od iste ‘bolesti’, pa, premda ima itekako puno toga za reći, još uvijek ne zna kako da to točno kaže.

Njezin album se sastoji od 6 vrlo kratkih priča bez teksta, koje se bave egzistencijalno-filozofskom problematikom i ulogom pojedinaca u društvu. Nimalo slučajan naziv albuma, Dermatillomania, označava poremećaj, u kojem osoba sama sebi kompulzivno čupka kožu, pritom se vrlo često ozljeđujući. To je i lajtmotiv svih priča: izgubljenost u ovom vremenu i prostoru, nemogućnost definiranja samog sebe i osjećaj nepripadnosti samom svom biću. Sara daje vrlo jasan stav da se ona u svojoj koži osjeća kao uljez, a tako sam se osjećao i ja kao čitatelj. Gledajući dijapazon svih tih slika, osjećao sam se vrlo nelagodno, kao da sam voajer osobe koja od mene očajnički traži pomoć i razumijevanje, a ja joj to nikako ne mogu pružiti. Cijeli ovaj strip je stoga vrlo teško štivu, ali nikako u dobrom smislu. Ovo nije djelo nakon kojeg ćete sjesti i reflektirati o svojim vlastitim osjećajima, nije djelo koje će u vama pobuditi neke duboko skrivene emocije i natjerati vas da si priznate ono što si sami ne želite priznati. Ovo je djelo koje će vam pokazati osobu koja je u dubini duše tužna i izgubljena. Vrlo je hrabro od Sare što nam je tako direktno dala introspektivu same sebe, ali malo iskusniji umjetnik bi to znao zakamuflirati u svoje likove. S te strane su priče prilično banalne (pa čak i infantilne), gotovo kao snolika seansa kod psihijatra, te nemaju nekakvu univerzalnu referencu. Tome je tako prvenstveno jer su same priče jednostavno prekratke (prosječno po 5-6 stranica), te su likovi u njima samo čahure koje služe za prenošenje nekog autoričinog stanja svijesti. Sara je htjela puno toga reći na malo prostora, ali uvijek je bolje ispričati jednu kvalitetnu priču, nego 6 banalnih. No vjerujem da će to s vremenom doći, i da će ona sama znati prenijeti dio sebe u likove, ali im u isto vrijeme dati i vlastiti život. Dokaz da ona to može je i predzadnja priča, Kolekcija, u kojoj pratimo staricu koja skuplja iskorištene karte od vlaka drugih putnika, lijepi ih na zid, te kroz njih proživljava sva ta putovanja. Ova priča je najduža i najkonkretnija, s likom koji uistinu jest donekle definiran i s kojim se i čitatelj može poistovjetiti.

Cijeli taj miris eksperimenta se osjeti i u samom crtežu, tako da svaka priča ima svoj vlastiti vizualni stil, a svima je zajednička esencija melankolije. Uglavnom se tu vide utjecaji francuske škole i art nouvea, te je vizual zasigurno njegova najjača strana. Sara je diplomirala na ALU, što je dobar temelj za crtačku raznovrsnost, a pošto se bavi i animiranjem, jasno je i njezino znanje kod kadriranja i drugih tehničkih detalja. Iz njezinog prvog rada bi se dalo zaključiti da je ona klasični primjer umjetnice koja bi se trebala baviti onim što zna i razumije, a priču prepustiti nekome drugome. Volio bih da se varam, i da Sara već sad priprema mnogo zreliji projekt , gdje će se posvetiti i fokusirati na priču, te ju obraditi kako treba, s kvalitetnom razradom likova i situacijama koje nam govore nešto više od njenog osobnog stanja svijesti.

Koliko god ja htio biti afirmativan i pozitivan, jednostavno ne mogu preporučiti ovo djelo. Oni koji imaju onu umjetničku notu u sebi, mogu u knjižari, u maksimalno 5 minuta, proći cijeli ovaj roman, što je, usudio bih se reći, bezobrazno, pogotovo kad se uzme u obzir nemala cijena. Da se nalazi u sklopu nekog drugog romana, kao nekakav dodatak, ne bih imao ništa protiv, štoviše. Ali kao samostalni album jednom prosječnom strip čitatelju uistinu ne daje gotovo ništa. Do kolekcionara, prijatelja, ali i zaljubljenika u Sarine radove će ionako naći svoj put, a mi ostali ćemo s nestrpljenjem čekati idući rad. Ona je jedna iznimno perspektivna mlada umjetnica, i ovo joj jest prvi autorski album, ali kada se podvuče crta, on je samo jedan veliki eksperiment. Bilo kakvu ocjenu ću izbjeći, jer ne mogu reći da je loše,ali je jednostavno… premalo!

Ocjena: N/A

(Biblioteka 2×2; 2012.) Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X