Eddie Izzard u Lisinskom – kad se štosevi prezentiraju bez ikakve poze

John Cleese nekom je zgodom rekao da je Eddie Izzard “izgubljeni Pythonovac”, a i sam Izzard rado spominje da je kao u ranoj mladosti poželio biti poput Monty Pythona. Rekao je to i na sinoćnjem nastupu u rasprodanom Lisinskom, velika dvorana, dodavši kako je baš maloprije telefonski razgovarao s Michaelom Palinom i da nas je Palin dao sve pozdraviti.

Eddie Izzard (RDD)

Ono što zovemo smisao za humor razlikuje se od osobe do osobe, odnosno različiti ljudi smiješnima ili duhovitima doživljavaju različite stvari. Oni koje barem malo zabavlja humor kakav su prakticirali momci u skupini Monty Python, uz Izzarda su se dobro proveli, jer mnoge šale ovog njihovog mlađeg sunarodnjaka uvelike nalikuju njihovima i nije ih teško vizualizirati kao odlične skečeve Letećeg cirkusa. S time da Izzard tu plastičnost doživljaja ostvaruje sam samcat, na praznoj pozornici urešenoj tek velikom pozadinskom (p)op-art grafikom, bez ikakve rekvizite ili pomagala, tek igrajući karikaturalne skice karaktera i likova, majstorski se služeći glasom i pantomimom. Pri čemu Izzard nije kakav puki oponašatelj navedenih velikana komedije koji se šlepa na onome što su oni izgradili i usadili u kolektivnu svijest, nego nadahnut nastavljač te tradicije, baš kao što su Pythoni bili nadahnuti, primjerice, Spikeom Milliganom i Goon Showom.

U oko sat i pol nastupa, plus stanka od petnaestak minuta, Izzard se uglavnom usmjerio na šale o Bogu koji, smatra, ne postoji, a ostale istaknutije teme bile su važnost znanja barem jednog stranog jezika, korištenje prostota kao znak bogatstva, a ne siromaštva vokabulara, zdravlje duha i tijela koje se u ljudi teško sastaje (u mladosti, tijelo je zdravo, ali u glavi nema puno, da bi kasnije postao mudriji, ali mu tijelo propada), ponešto zezalica na račun filmske franšize “Gospodar prstenova”, (uvjerljive) anegdote iz vlastita života vezane uz njegov transvestizam i ego…

Izvođači stand-up komedije iliti komedije s nogu počesto, štoviše prečesto, znaju ostavljati dojam usiljenosti, nametljive duhovitosti, dojam da ispunjavaju samozadani zadatak nasmijavanja publike, da tek igraju ulogu komičara kakvi bi htjeli biti. Na tu je stranu, primjerice, vukla izvedba slovenskog komičara Tina Vodopivca koji je publiku – na hrvatskom jeziku – nakratko zabavio prije Izzarda, mada nipošto nije bila riječ o nastupu bez duha i mada nema sumnje da je riječ o darovitom i perspektivnom mladiću, što potvrđuje i Izzardov poziv da otvori njegov nastup.

Izzard – s obzirom na svjetski uspjeh, nimalo neobično, ali ipak ne i podrazumijevajuće – ostavlja dojam posve opuštenog zabavljača, prirodno duhovitog čovjeka koji svoje štoseve prezentira bez ikakve poze, kao vodu piti, kojemu taj slavni komični timing sam od sebe ide od ruke, koji se u nastupu nimalo ne napreže. Njegov pripovjedački monolog nalik je struji misli prepunoj prirodnih digresija na započetu temu na koju se katkad i ne vraća, pri čemu mahom ismijava standardne postavke, pronalazi kojekakve apsurde i nelogičnosti i iz neočekivana kuta osvjetljava mnogošto što uzimamo zdravo za gotovo ili, pak, jednostavno odlazi u šaljivi nadrealizam. Sve teče posve glatko, daleko od dojma da je na pozornici izvođač koji ponavlja ili glumi prethodno dobro naučen ili uvježban scenarij. Izzard kao da manje-više improvizira na neke ovlaš naznačene teme o kojima ima što zanimljivo reći. E, pa bilo da je tome uistinu tako, bilo da tako uvjerljivo glumi da improvizira, posrijedi je uzorito sjajna izvedba.

Zbog brojnosti beskompromisno ateistički utemeljenih šala, Izzardov nastup teško da je mogao biti zabavan vjernicima, no ostale, osobito one sa sluhom za montypythonovski humor, je dobro nasmijao, gdjekad čak i do suza.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh