Peđa Bajović: Borimo se da bi ostali u ovoj bijedi jer uvijek može gore

Ukoliko ste upoznati sa događanjima i figurama aktivnim u regionalnim stand-up i srodnim krugovima, Peđa Bajović ime je na koje ste zasigurno nabasali u jednom trenutku. Diplomirani profesor sociologije i filozofije nedavno je u svojoj, kako ju naziva, internet videoteci u ponudu stavio tri različite tematske stand-up predstave koje su presjek njegovog profesionalnog petnaestogodišnjeg rada na regionalnoj stand-up sceni, što je i više nego dovoljan povod da virtualno sjednemo i popričamo zaista o svemu i svačemu.

Peđa Bajović (Foto: promo)

Prije svega, jedno pitanje se, uzimajući u obzir trenutne okolnosti u kojima su ikakva iole veća okupljanja plod najluđe mašte nameće samo od sebe. Kako stand-up komičar uopće može preživjeti u vremenima pandemije?

Peđa Bajović: To je dosta individualna stvar. Najviše su stradali oni koji su taman pred samu pandemiju bili na putu da postanu profesionalci. Nekako se dosta pumpala ta 2020., kako je ipak okrugla godina, i onda je najednom sve stalo. Slovenija je možda čak i najmanje stradala pošto su oni krenuli sa stand-upom otprilike u isto vrijeme kad i Hrvatska a sad već imaju lagane simptome industrije. Dakle ovo sve je najviše zakačilo ovaj naš prostor od Svete Gere do Vardara. Bilo je jedno desetak potencijalnih kandidata s ove naše scene zapadnog Balkana koji su mogli ući u tu profesionalnu sferu stand-up komedije, i oni su se svi našli u tom nekom limbu. Ne samo u financijskom smislu, već i kad je riječ o konkretnom radu na terenu u smislu nastupa i snimanju novog materijala. Ja konkretno, mogu govoriti samo na svom primjeru – mislio sam da imam tu sreću u nesreći što sam svojih petnaest godina profesionalnog rada već imao na snimci – međutim, nije se primilo ništa više nego što bi se inače primilo, ukratko. Nama, koji kao imamo nekakvu „bazu“ ljudi je sigurno bilo lakše navući ih na internet u ovoj situaciji jer nas po televizijama ionako nema.

Maske su svuda, virus je svuda, ali je i ljudska glupost svuda.

Primjećuješ li da se uslijed kompletnog prebačaja cijele profesije na internet – ako ništa, sudeći po day-to-day interakciji koju imaš s ljudima – dogodila nekakva, ikakva vidljiva promjena kod tvoje publike?

Peđa Bajović: Ne. Trenutno u ponudi imam tri tematske predstave s kojima sam recimo zadnjih desetak godina harao po terenima, i domaćim i dijasporalnim, to sam snimio i izbacio. Mislim da ja tu nisam tipičan predstavnik stand-up scene jer u stand-up uglavnom ulaze ljudi, nažalost uglavnom muškarci, u ranim dvadesetima. Oni koji će postati profesionalcima, to su već tamo negdje do svoje tridesete. Za razliku od njih, ovaj metuzalem je ušao u ovo s 33 godine – na današnji dan prije šesnaest godina. U međuvremenu sam to sve gradio i izgradio. Moja publika je uglavnom starija, i sad kad se fizički trebaš prebacit na internet, ljudi ne razumiju – i to bih htio naglasiti – da se radi o internet videoteci s tri moje predstave koje su, tehnički gledano, snimljene za televiziju.

Peđa Bajović (Foto: promo)

Što se tiče mlađarije, mene nađu oni comedy nerdovi koji baš istražuju temeljito. Ovi koji više naginju mojoj dobi shvatili su da ne moraju više slati pisma s markicom, ali kad treba napisati e-mail, tu već nailaze na probleme. Zapravo se radi o nekom kulturološkom momentu – apsolutno isto se ponašaju ljudi sličnih godina i u Zagrebu, i u Čačku, i na Novom Zelandu. Ja sam četiri godine proveo u vojnoj gimnaziji i svojih se srednjoškolskih dana sjećam bez telefona. Bila je neka telefonska govornica koja bi se pokvarila svaki drugi dan, a postojao je samo kontakt telefon od JNA zrakoplovne baze pa se ti snalazi kad pošta ne šalje svoje. Zamisli ti sad jednog gimnazijalca koji nema mobitel ni mobilni internet. Ipak, mislim da smo mi neki granični slučaj. Ovi stariji… uh.

Taj srednjoškolski mentalitet koji vlada prvo u mojim krugovima, pa onda i u društvu generalno je vrlo toksičan. Ljudi koji su odradili samo srednju školu i nakon toga ne radili ništa ili odmah utrčali u to nešto što se zove realnost su vrlo skloni misliti da znaju sve.

Sad nas je u potpunosti obuzela pandemija pa smo svi ostali smrznuti u mjestu i ne mrdamo. Ima li te u zraku kad su okolnosti normalne?

Peđa Bajović: Ne, ne. Ja sam u te vojne priče ušao iz dva razloga: prvi je taj što su me moji roditelji Crnogorci nafukali da sam ja to oduvijek htio (ja se toga ne sjećam), a drugi je taj što sam htio pobjeći iz male sredine. Na kraju se ispostavilo da bi bio užasan pilot, trebaš me vidjet kako parkiram i vozim u rikverc. Još imam i kokošje sljepilo koje mi je dijagnosticirano taman pred kraj školovanja, tako da… nema šanse. Imam letačkog iskustva i nije da mi nešto fali, ali mi je recimo padobranstvo oduvijek bilo više fora nego letenje samo po sebi.

Spomenuo si starce Crnogorce, i to mi je stvarno dobar ulet u tvoju zanimljivu prošlost. Živio si posvuda, u većini zemalja bivše Jugoslavije proveo si neki period života, ali te bilo i na engleskim govornim područjima. Kada govorimo o ovim našim zemljama Balkana, postoje li izražene kulturološke razlike?

Peđa Bajović: Postoje, ali tu treba vidjeti u kojem segmentu. Tvoj vršnjak u gradu veličine Pule u Bosni i Srbiji, što bi bili recimo Zenica u Bosni i Čačak u Srbiji, i ti – vi ste jako slični. Čak i ako je on teška neka seljačina, član SNS-a, vi ćete naći više sličnosti nego razlika, jedino ćete se razlikovati u tom ideološkom, odnosno svjetonazornom smislu, ako živite u gradu, nekakvoj urbanoj svakodnevnici koja je bitno zagađena tradicijom, ali se ipak osjeti da je riječ o gradu. Čim izađeš malo vani u manja mjesta, razlike postaju vidljivije i naslućuju se ovi momenti na kojima su svi ti predratni direktori i ustaško-četničke migracije uspjele nabildati priču koja je rezultirala ratom. Tu jasno vidiš nasljeđe, odnosno rezultat „mi i oni“ mentaliteta.

Tek na tom višem stupnju obrazovanja, ako se zaista obrazuješ, ti uopće može postati jasno da ti ne znaš sve, čak štoviše, znaš jako malo. Tek na fakultetu naučiš kako prikupljati informacije, na koji način stvarati stavove, braniti ih i opovrgavati tuđe, i tu možeš vrlo lako doći do zaključka da si zapravo pun govana.

Covid-19 je stvorio globalni trenutak u kojem kao da se sve više brišu ikakve razlike koje se mogu povezati s „mjestom iz kojeg dolaziš“. Anti maskeri i anti korona aktivisti imaju jednako degutantne argumente i u Hrvatskoj i na Novom Zelandu…

Peđa Bajović: E da. Korona je prva globalna prijetnja od Drugog svjetskog rata. Iako ajde, onda si se mogao valjda negdje sakriti, a sad je ono što te ubija zaista posvuda. Maske su svuda, virus je svuda, ali je i ljudska glupost svuda. Jezik igra isto bitnu ulogu, u tom jednostavnom smislu da se sada svi razumiju zbog jakog utjecaja engleskog koji se nametnuo kao lingua franca. Vidiš i sam, svi prepisuju (najčešće glupe) stavove od svakoga zato što ih razumiju, ali im nije baš najjasnije što ti stavovi sadrže i nose. Ja sam dijete ekonomskih emigranata koji su došli iz Crne Gore u zapadnu Srbiju, ne tako daleko od jednog sela kod planine Tare točnije gdje su bili tzv. Tarabići. Guglajte, i sve će vam biti jasno. Oni su, kao Balkanska varijanta Nostradamusa, davnih dana shvatili da je vrlo lako nasrat svašta, složiti i plasirati fake news. Ja sam čovjek koji poštuje obrazovanje. Fakultetsko iskustvo je, ne lažimo se, ipak nešto više od srednje škole, a taj srednjoškolski mentalitet koji vlada prvo u mojim krugovima pa onda i u društvu generalno je vrlo toksičan. Ljudi koji su odradili samo srednju školu i nakon toga ne radili ništa ili odmah utrčali u to nešto što se zove realnost su vrlo skloni misliti da znaju sve. Tek na tom višem stupnju obrazovanja, ako se zaista obrazuješ, ti uopće može postati jasno da ti ne znaš sve, čak štoviše, znaš jako malo. Tek na fakultetu naučiš kako prikupljati informacije, na koji način stvarati stavove, braniti ih i opovrgavati tuđe, i tu možeš vrlo lako doći do zaključka da si zapravo pun govana. Toga u srednjoj školi nema. Da se razumijemo, ima pojedinaca bez srednje i bez faksa koji su napravili jako lijepe stvari za svoju okolinu i svoje okruženje, ali oni su baš izuzeci. Pismenost je davno prestala biti znati tehnički čitati i pisati. Svojoj djeci stalno ističem važnost čitanja s razumijevanjem. Živimo u vremenu brze komunikacije s puno više slika, tako da je jako teško stati i pokušati shvatiti informaciju. Vidim po klincima, njihovi udžbenici su puni slika. Moji udžbenici su imali slike samo na naslovnicama. Ništa danas ne smije trajati duže od petnaest sekundi. Na momente se osjetim kao dinosaur.

Peđa Bajović (Foto: promo)

Sada već možemo nazivati činjenicom to da ne postoji sustav sankcioniranja za gluposti izrečene na društvenim mrežama. Kako komentiraš modus operandi internetskog doba da „svatko ima pravo iznijeti svoj stav“?

Peđa Bajović: Demokracija je nekad u praksi izgledali tako da bi se ljudi okupili u 3D-u, hardcopy, i na jednom mjestu iznosili svoje stavove. Ako tvoje mišljenje nije prihvaćeno od strane većine – koja je isto tu pored tebe, bez distance, tad nije bilo korone – ti bi vrlo lako mogao stradat u to rano vrijeme atenske demokracije. Tek sad desetak godina unazad ti se možeš zvat Ivan Horvat i u nekom ozračju Twittera ili njegove hrvatske varijante „Cvrkuta“ ti možeš izbaciti štogod i najgore što ti se može dogoditi je da te netko fizički makne sa sajta, kao što se maknulo Trumpa, ali da bi došlo do toga stvarno moraš nalupetat tone i tone govana. Meni jedinstven hobi je otići na Facebook stranicu portala Novosti, ili od Radio Slobodna Evropa i zajebavat se s ili glupanima ili botovima, ovisno o tome tko naiđe taj dan. Demokracija i pluralizam su dvosjekli mač. Evo, ekskluzivno ću za Ravno Do Dna iznijeti jednu svoju političku ideju, ako mi dopustiš: smatram da izbori trebaju biti obavezni i da se neizlaženje na izbore treba kažnjavati udarcima po džepu, a prije samog izlaska na izbore svatko neka polaže kratki ispit gdje će se vidjeti koliko si zaista informiran. Onoliko koliko dobiješ, odnosno koliko točnih odgovora imaš, toliko posto vrijedi tvoj glas. Valorizacija svačijeg doprinosa – izašao si nešto podržati i tvoja podrška je ili potpuna ili parcijalna.

Politički kompas se vrti na 360 stupnjeva, stalno. To sve treba prihvatiti kao proces koji traje jako dugo i trajat će. Taj proces rađa dublje gluposti, pa je brdo ljudi uslijed ideološkog puberteta počelo uzvikivati „ja sam libertarijanac!“. Što god to značilo.

Kako stojiš s tim vječnim pitanjem o entertainerima i politici? Trebaju li oni i imaju li moralnu obvezu iznositi svoje političke stavove i koristiti svoj domet za promociju istih?

Peđa Bajović: Osobno mislim da je to stvar individualnog izbora. Ako ti ne želiš diskutirati o društvenim i političkim temama i samo svirati i zabavljati ljude, sve okej. Ja ću te kao kreativca promatrati malo niže, ali ti neću ništa. Jedan kolega je nedavno na društvenim mrežama izbacio neku foru na temu Banija / Banovina – i sutradan ju je maknuo jer se nije mogao nositi s komentarima. Neki ljudi nisu spremni s time se nositi. Ja sam dosta otvoren što se tiče mojih uvjerenja i fuck you, nema rasprave.

Svi ti neki Partizani u Drugom svjetskom ratu bili su seoski ljudi koji su ginuli iz vrlo jednostavnog razloga – ako izgubimo, ja se živ tamo ne vraćam, u tu bijedu i eksploataciju. Nisu oni išli braniti status quo već da bi poboljšali svoj život. Sad se dogodio invers – borimo se da bi ostali u ovoj bijedi jer uvijek može gore.

Sad je sve totalno politizirano i čini mi se da sve što se odnosi na stvaran život većina publike doživljava kao politički statement…

Peđa Bajović: Tako je. To je tako prije svega zato što je sad komunikacija globalna i samim time je internet postao globalna kafana gdje se odvijaju rasprave koje bi se nekada vodile u fizičkoj kafani. I tako je sve, apsolutno sve, postalo pitanje politike. Ljudi generalno ne umiru od gladi, samo žele bolji život – pa nema egzistencijalne borbe i onda nam je apsolutno svejedno, bitno da lupetamo. Sukladno tome radi se isključivo sadržaj koji potvrđuje nečije stavove – koliko god oni bizarni i suludi bili – pa ih algoritam pumpa, i nema nelagode. Politički kompas se vrti na 360 stupnjeva, stalno. To sve treba prihvatiti kao proces koji traje jako dugo i trajat će. Taj proces rađa dublje gluposti, pa je brdo ljudi uslijed ideološkog puberteta počelo uzvikivati „ja sam libertarijanac!“. Što god to značilo. Živio sam u Americi kad je Bush postao predsjednik i nepunih godinu dana kasnije kad je bio 9/11. Dana 4. rujna sam bio u New Yorku, ali za vrijeme napada sam bio u Ohiu. I tako vidiš što znači kad se tako glomazna zemlja krene mijenjati iz dana u dan. Fox News je, recimo, u to doba bio desničarski outlet na margini i stvar je bila jasna: svi su znali da je to desni portal. Vraćam se u Ameriku 2003. i vidim neki billboard – „Fox News – fair and balanced.“. Znači, oni su se u nepune dvije godine usudili svoje ime i svoj brand nametnuti „za sve“. Promjene se u današnjem svijetu događaju puno brže. Ne znam koliko je to u skladu s ljudskom prirodom.

Peđa Bajović (Foto: promo)

Ima li to možda veze s time da se previše bojimo, u čisto generalnom smislu, pa onda držimo da će stvari ostati „u normali“ (jer uvijek može gore) ako se postavimo tako – „fair and balanced“?

Peđa Bajović: Konformizam je sve prisutniji. Ljudi su sve više svjesni toga što mogu izgubiti. Svi ti neki Partizani u Drugom svjetskom ratu bili su seoski ljudi koji su ginuli iz vrlo jednostavnog razloga – ako izgubimo, ja se živ tamo ne vraćam, u tu bijedu i eksploataciju. Nisu oni išli braniti status quo već da bi poboljšali svoj život. Sad se dogodio invers – borimo se da bi ostali u ovoj bijedi jer uvijek može gore. Pazi, loviš se za glavu i nije ti dobro kad ti je internet spor. To ti je problem. Sve je to proizvod ljudskog uma, ali je li to za svakoga. Ispostavlja se da ne. Nije mi jasno – zašto se tradicionalisti i konzervativci ne udalje na selo? Što vi ljudi tražite u ovim liberalnim močvarama duha, punim zagađenja i buke? Različiti svjetonazori nisu nikad dosad imali prilike toliko intenzivno koegzistirati i jako brzo se shvatilo da su ideološki elementi nepomirljivi. Tim više što se u praksi pokazalo da to nema smisla. Vjeronauku u školama nije mjesto, a svi se ponašaju kao da dva polarna opozita – apsolutna i preispitana istina – mogu zajedno postojati na istom prostoru, a ne mogu. I onda se nameće pitanje kako živjeti kao društveno biće ako se tvoji temelji razilaze s tuđim. Zapravo se sve vrti oko toga: da smo svi jednaki, to je težnja – a da smo svi isti, to je laž.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X