Festivali Nosi se i Derivat u Zadru – pokret otpora u gradu odmora

Prije par dana objavio sam na Facebooku fotografiju izložbe „Fotofonija“ autora Stipe Suraća postavljene u dvorištu zadarskog Kazališta lutaka koja je bila dio programa festivala naziva „Nosi se“, te zarezom odijelio „Zadar“ kao mjesto događanja.

„Malo mi je čudno ime festivala, s tim zarezom zvuči kao: fuck you, Zadar“, komentirala je kolegica Jelena Svilar.

Nije trebalo proći dugo da se oglasi ispod u komentarima osobno i sam direktor festivala, Juraj Aras sljedećim tekstom: „Nije promašena interpretacija. Puno je toga na svijetu čemu treba reći da se nosi gdje već izabereš. Pa tako i Zadru samome sebi.“

„Ubio je“ je tako Aras „dvije muhe jednim udarcem“. Možda je manje važno što je obranio učtivost ovog novinara koji je igrom riječi i prilike bio interpretiran kao „izgubljen u prijevodu“, time i kao nepristojni gost koji odmah udara triske (gradu) domaćinu, koliko je bitnije što tih par rečenica dočaravaju kulminaciju borbe određenih gradskih kulturnih aktera s gradskim strukturama koje su ambivalentne na pokušaje pojedinaca da se Zadar trgne ih kulturne učmalosti.

Ako se pitate o čemu se konkretno radi, krenimo redom.

Nosi se i Derivat su neobičan spoj. To su dva festivala u jednom ili dva festivala koji su išli jedan za drugim (kako god vam drago interpretirati) u periodu od 21. do 24. lipnja na tri zadarske lokacije; Kazalištu lutaka, dvorištu kazališta lutaka i Kapetanskom parku. Svaki od ta dva festivala funkcionira kao zaokružena cjelina, ali opet nemoguće je izbjeći efekt da su nešto poput kulturnih sijamskih blizanaca. Možda bi bilo najtočnije reći da se radi o sličnoj hibridnoj formi po kojoj Zagrepčani primjerice poznaju jedan Subversive Festival, koja nosi jednu jaku temu oko koje se rotiraju različite umjetničke forme i koncepti. Iz neke osobne perspektive, volim takve festivala nazivati „festivalima budućnosti“ jer nisu setapirani oko uzdizanja brenda, već ideja, komuniciranja i propitivanja kao nedjeljivih elemenata od umjetničkog djelovanja, ali i same kulture kao takve.

Tema ovogodišnjih festivala Nosi se i Derivata bio je rock and roll. Ali ne onaj odavno izlizani glazbeni pojam, već prije kao platforma ideja i djelovanja koji u svojoj srži provociraju ustajale modele i svjetonazore sadašnjosti. Možda bi to najlakše bilo za objasniti onom rečenicom legendarnog Franka Zappe koja svako malo zna iskočiti kao meme na zidovima društvenih mreža: „Bez odstupanja od norme, napredak nije moguć.“

Nosi se je po sličnom nahođenju ove godine rock and roll tražio i našao u plesnoj predstavi „Walk on the wild side“ Saše Božića u produkciji De Factoa, kazališnim predstavama „Tako nam bog pomogao“ Hrvoja Korbara prema motivima knjige „Summa atheologiae“ Borisa Dežulovića u produkciji splitskog Play drama, „Sloboština Barbie“ Maše Kolanović u produkciji zagrebačkog Kunst Teatra i „Ubu Ovo Ono“ Dražena Krešića u produkciji ADU Zagreb, Radio teatra i Teatra &td, zatim predstavljanjima i promocijama knjiga „Glazba za žedno uho“ Mate Škugora i „Oscar Wilde izlazi iz zatvora“ Nataše Govedić, kao što je i potpisnik ovih redaka bio zadužen za predstavljanje portala Ravno do dna, a posljedično i rasplitanje svega „nevidljivog“ u našoj i regionalnoj glazbi što postaje sve više javno vidljivo kroz multimedijalno djelovanje šibenske „Nevidljive scene“, potom „Nevidljivih uživo“ s VIDA kanala, te najmlađe u nizu „Nevidljive Top Liste“, dakle svega onoga što su zapetljali & zakuhali novinari s ovog portala, te potom proširili dalje.

Nosi se je, dakle, nosio rock and roll. Od samog početka, koji je istovremeno bio osmišljeni performans koji je u sebi imao sadržanu i zakletvu (da dobro ste pročitali: zakletvu) Juraja Arasa osobno odlučnog u tome da ne skrene sa zacrtanog puta kao i provođenje ideje da baš na sam Dan antifašističke borbe javno i u svom gradu podsjeti da je antifašizam nešto što je zacementirano u tekovinama zapadne civilizacije, kojoj, eto, i mi pripadamo, ali dobro znamo koliko se određene lokalne sredine opiru toj ideji, uglavnom s figom u džepu i zbog raznih partikularnih interesa.

Osim Arasove zakletve, Nosi se je počeo s a capella izvedbom antifašističke pjesme „Bella ciao“ četveročlanog ženskog zbora, a potom i s udarcima po žicama bas gitare nakon čega je Zadar dobio mali, ali izuzetno živahan kulturni epicentar unutar svojih zidina. Da ponovim; nosio se onaj gore spomenuti kritički rock and roll, jer kritike je bilo dosta, a kako je Nataša Govedić efektno definirala da je „umjetnost kritika“ i da „bez kritike nema ni umjetnosti, obzirom da je kritika u potki svake umjetnosti“, širila se vibrantnost (da iskoristim terminologiju Saše Božića) umjetnosti, umjetničkog djelovanja i djelovanja kroz umjetnost tih večeri.

Valja napomenuti da je grad Šibenik, posebno umjetnička angažiranost i praksa kluba Azimut, tih večeri spominjan u kontekstu dobrog smjera razmišljanja i djelovanja, tj. kulturni putokaz i za Zadar koji je, kako je netko spomenuo u sklopu razgovora tj. „Diskurzivnog releja“, „platio previsoku cijenu izrade brojnih šetnica i koječega za vrijeme Kalmetinog ministrovanja. U smislu da je grad u koji su tada nagrnuli građevinski poduzetnici istovremeno bio ispražnjen po pitanju kulturnog sadržaja“, tj. da je razuzdani kapitalizam donio dosta negativnih utjecaja za ono što se kolokvijalno smatra pod pojmom duha jednog grada. Zvuči poznato, zar ne?

Usporedbe radi, ako je zborno pjevanje pjesme „Bella ciao“ na ceremoniji otvorenja EPK Rijeka 2020. godine ocrtavao slobodarski duh dobrodošlice na puno višoj i široj razini, pjevanje iste u Zadru 2023. godine je pak u domeni subverzivnog djelovanja gledano očima dobrog dijela lokalne sredine. U tom smislu je to onaj rock and roll za koji se zalaže vodstvo festivala Nosi se. Nosio se rock and roll koliko god nekome to smetalo.

U subotu 24. lipnja Nosi se je, simbolički kazano, „predao rock and roll“ štafetu Derivatu pred puno većem auditoriju (između 800 i 1.000 posjetitelja po slobodnoj procjeni) u obližnjem Kapetanskom parku, koji se pokazao odličnim eksterijerom za koncertnu prigodu na kojoj su nastupili nizozemski trio My Baby, zatim trenutno najvrući beogradski mladi bend KOIKOI, sisačka surf rock atrakcija LHD, te riječko-zagrebačka supergrupa Zmaj Orko Star. Dakle, odličan presjek, tj. ogledni koncentrat (ili derivat) onoga što se kvalitetno događa u ovom trenutku na domaćoj i regionalnoj glazbenoj sceni, izuzme li se jako strano headlinersko ime koje redovno raspleše sve od 6 do 66 godina što im se nađe pred pozornicom.

Toni Starešinić, Zoran Majstorović i Borko Rupena, skraćeno: Zmaj Orko Star, otvorili su večer svojim moćnim i gracioznim zvučnim psych-rock-funk-eto-jazz koktelom, odnosno kolažom instrumentala sa svog, zasad jedinog album „Escape“.

Nepisano pravilo koje kaže da kad večer otvori jako i kvalitetno ime, da će i ostali nakon toga dati sve od sebe, pokazalo se točnim. Sisački LHD u kojem su ex Bambi Molesters; Lada Furlan Zaborac, Hrvoje Zaborac i Dinko Tomljanović, koji su u međuvremenu narasli do formacije kvarteta pojačani za još jednu gitaru, koju svira Sven Pavlović, činili su mi se nikad furiozniji i nekako scenski odlično izbalansirani s Ladom kao centralnom figurom raspoloženom za komunikaciju s publikom između glazbenih brojeva koje su „šnitali“ ubojito precizno. Osobni favoriti su mi bili „Tzar of Premantura“ i „Boiling Water, Dreamy Girl  koje su dobile svoj puni sjaj upravo u formi kvarteta.

Ako nešto volim u glazbi, to je kad vidim mladi bend nabrijan da sve osvoji već po izlasku na pozornicu. Kao da postoji samo ta večer i niti jedna druga, ni prije, ni poslije toga. Upravo tako su izašli KOIKOI pred već dobrano popunjen auditorij pred sobom. Prvi koncert u Zadru. Svjesni da je prvi koncert bilo gdje onaj najvažniji, a već odlično koncertno istesani i uvježbani. Ivana Miljković, Emilija Đorđević, Ivan Pavlović i Marko Grabež su koncertni program svog albuma „Pozivi u stranu“ svaki put dorađivali i usavršavali od 2021., a nakon što sam ih gledao i slušao dosad jedno 4-5 puta mogu reći da su u Zadru pronašli svoj optimum.

Počelo je kako i inače počinje s „Ogledalo je zrcalo“ i „Plan”, da bi potom s „Krinolinom“ zavladao plesni ritam čije pumpanje nije jenjavalo cijeli koncert, kao što je paralelno rasla i tenzija emocija kroz „Hrast“, „Hangar“ i dakako pjesmu „Pozivi u stranu“.

„Kao da u sebi imaju utkane najvažnije momente najboljih domaćih bendova dosad. A i pjevač me baš jako podsjeća na Milana Mladenovića. I fizički i po energiji“, komentirao mi je Zoran Mastorović s kojem sam neko vrijeme zajedno gledao nastup. Kulminacija je došla s pjesmom „Misisipi“. Ona se na kraju pretvorila u ‘maratonski’ banger tijekom kojeg je Marko Grabež s gitarom u rukama preskočio ogradu i frenetično uletio u prve redove koji su s tim njegovim uletom postali još frenetičniji, jer je dopuštao i drugima da mu udaraju rifove po gitari, a solo je završio ležeći prije nego li se vratio i na pozornici ekstatično na koljenima zajedno s basisticom Emilijom ‘sagorio’ u finalnom krešendu. Ta vrsta zagrižene eksplozivnosti te večeri nije se više dogodila na pozornici nakon KOIKOI.

Naime, My Baby su imali drukčiji plan. Cato Van Dyke započela je koncert s violinom, a ne s gitarom, kao što se nije žurilo s upumpavanjem plesnog ritma. Zadarska publika već je bila zagrijana i nizozemski trojac koji svojim specifičnim stilom spaja rokersku i partijanersku publiku je očigledno dobro znao da će ta večer potrajati s njima u ulozi headlinera.

Kad su ušli u „radni temperaturu“ više nisu stali narednih sat i pol, kao što su na bisu izveli svoj dobro poznati trik: „Sviramo vam još samo jednu stvar“ što na prvu loptu donese razočarenje sve dok ne postane svima jasno da ta finalna „dizalica“ traje dobrih petnaestak minuta.

Gledano u konačnici i sa saznanjem s koliko skromnim budžetima su raspolagali Nosi se i Derivat, mogu samo reći da je u nekoliko dana postignuto pravo malo čudo od kvalitete i raznolikosti kulturne ponude na koju se moglo nabasati u jadranskom gradu s najljepšim zalaskom Sunca.

Dok obični turisti svaku vedru večer okupljeni kod Orgulja aplauzom ispraćaju taj „buć“ Sunca u more, ja, kao štovatelj drukčijih prigoda, koje se baš ne događaju svaki dan, mogu samo uputiti isti takav topli aplauz direkciji festivala Nosi se i Derivat.

Što god se nosilo i deriviralo iduće godine, ove godine je rock and rolla bilo na pretek. Samo je trebalo početi „plesati“ na vrijeme.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute