Fight Club 12: Hrvatsko glazbeno smeće

Branko Bogunović Piff (20. stoljeće) – lijevi kut – muzičar, gitarist, svirao od Drugog Načina do pratećih bandi kojekome, nema kome nije, surađuje s Antom Perkovićem na radio emisijama HR. Ima 2195 friendova na Facebooku. Anđelo Jurkas (21. stoljeće) – desni kut – pisac, storyteller, mužikaš, jezik, ponekad i mozak, objavljuje albume i knjige i zanemaruje brige. Ima 2125 friendova na Facebooku.

Branko Bogunović Piff i Anđelo Jurkas

Bio jednom jedan silno fora lik u filmskoj industriji. Ime: Andy. Prezime: Kaufman. Vrijeme i mjesto zbivanja: Amerika, kraj sedamdesetih i prva polovica osamdesetih. Taktika: Ljudi kite nisu imali pojma kad se zajebava, a kada ne. A podvodili su ga pod komičara. S glazbene strane taj neki dadaizam su fino prakticirali Frank Zappa i Captain Beefheart, Na našem pak terenu često se znalo naći nenamjernih umjetnika, šaljivdžija i zabavljača. Od glazbenih fudbalerki osamdesetih, preko ratnih godina i nadnacionalističkih budnica, koračnica, marširnica i inih oblika ritmiziranja nečijih muza i muzica. Posljednje vrijeme pojavilo se ponešto takvih izdvojenih primjera čija izvedba i namjere ostavljaju gledatelja i slušatelja zbunjenim o čemu se radi.

PRVA RUNDA:

Jurkas: “Svega mi, ali fakat držim da svaka glazba ima neku kvalitetu. Kad zagrebeš površinu u najtanjem govnu nađeš hranjivih sastojaka. I muhe žive od nečega. Tako i na našoj sceni. Na kraju krajeva, ljudi se trude, tkogod stane pred mikrofon, uloži neki trud. Ali pospi me brašnom i polij vodom kad je onaj dan divljanja maturanata, pokušavam naći opravdanje za pojavu, stih i pjevanje Ivana Zaka, Sandija Cenova, Tonyja Cetinskog i njihovih patetičnih, osnovnoškolskih, uvredljivo predvidljivih stihova. I ne vidim razlike u njihovim facijalnim grimasama i fejkanju emocija poput nenamjernih uradaka poput ovog zabavljanja:

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=To_NY9zU_08[/youtube]

Ili pak na žalost likvidiranog s You Tubea – singla “Tuđmanove riči” u izvođenju neke Klape Retardus ili slično i dragog poznanika Saleta a ka Freda Dursta. Nikako shvatiti je li moguće da misle ozbiljno ili se samo sjajno zajebavaju Kaufmanovom taktikom,  toliko da ljude dovedu do točke nekuženja, jesu li subverzivni ili samo kameni. Ista stvar sa svim slavujima domaće estrade kad seru i gnoje o ucviljenim ljubavima, bijelim krpama, maramama, plakanjima srca, pobjedama i sličnim tematikama. Cijeli život sam potajno zapravo želio baktati se smećem i biti smetlarom. Friški je zrak. Boraviš po prirodi. Ponekad nađeš neki novčanik ili ljubavnu poruku, ponekad nečiji prsten. Svašta se u smeću nađe zabavnoga. Nekad i živiš od toga. Plaća kredit.

Piff: Sa ponosom i nostalgijom se sjećam perioda 80-ih godina kad sam bio istaknutim članom studijske mafije koja je trovala naciju lako probavljivim, niskokaloričnim junk pop proizvodima tipa Mišo, Doris, Danijel, Magazin, Lokin, Ivčić… Svaka grižnja savjesti se topila pri odlasku u banku i pogledu na žiro račun, još smo se zajebavali na račun svega. E sad love više nema, glavni razlog za bavljenje tom vrstom posla je nestao. Ostaju samo oni koji stvarno vjeruju u svoje pop poslanje kao npr. Tumpson, Bare… Nije zgodno pitati nemoralno prevrtljivog profesionalca/zanatliju poput mene (nadam se da to jesam, još uvijek) što misli o tekućoj trash pop produkciji, al’ da me Škoro pozove na dobro plaćenu turneju po hrvatskim estradnim kolonijama (USA, Kanada, Australija) ne bih dvoumio. Drugim riječima, nek nam živi hrvatsko estradno smeće dok god mi hrani gladna usta mojeg malog gremlina.

Fight Club - Piff Vs Jurkas

DRUGA RUNDA:

Jurkas: Sve jasno. Pogotovo u Rvackoj. Ako ti plaća život, a nije da si krivac duševnih boli drugome. Premda bi se dalo o nekim audio rezultatima i duševnim bolima ozbiljno promotriti situaciju oko tužbi i tužakanja. Tim više da ti ‘oću reći kako je odavna zbrisana granica između smeća i smeća. Plus smeće koje zgutaš sa sedam godina može ući u onu eru nostalgije jer tada nemaš razvijeno nikako sustavno ni kritičko mišljenje i tabula si rasa baš kako bi trebao biti i kad zadnji put vodoravno polegneš. Pa čak i hrvatski dance moment i nadnaravne nacionalne budnice i sve je kul kada ljudi koji rade smeće budu svijesni smeća i ne nazivaju ga umjetnošću. Ali onda se pojavi jedan podbuhli slavuj prije nego se ode bušit na liposukciju jer je neumjeren u jelu i pilu i nemre se kontrolirat, a prelijen je za vježbat, onda mu je lakše, ako dadne da mu posisaju mast. I on zauzme gard zato jer ima dvije i pol oktave i riče na tuđe pjesme da je umjetnik i da je to što radi umjestnost. A društvo okolo počme okretat glavu i podrigivat se, prdit i štucat.

Piff: Meni u stvari smeta svaki estradni kriminal od kojeg nemam koristi. Toliko o estradi i moralu. Da sam umješan u recimo priču o 2 čela, branio bi ih do zadnje kapi krvi (njihove naravno).

TREĆA RUNDA:

Jurkas: Bitno je imat rukavice, gas maske i navući čepiće prije konzumiranja smeća. Zna bit toksično. Ovo domaće je komično. A osmijeh treba cijeniti i njegovati. Koja god kategorija bila. O Cellosima ne bih zasad. Moglo bi uskoro bit prilike… Postoji razlike od ljudi i njihovih karaktera i onoga što rade. Nerijetko bude slučaja da ljudi smeća rade manje smetnu glazbu. Ko ih jebe.

Piff: Proglašavat i zgražat se nad estradnim trashom u ovom trenutku kad su nam egzistencije ugrožene je malo deplasirano, ako se zna da su i preplaćeni estradni fudbaleri (pjevači) na rubu. Kako je ostalim estradnjacima (svirači) osim onih koji su se uhljebili na televizijama, po glazbenim udrugama nije poželjno spominjati. Preporučljivo je držati glavu iznad voda dok poplava ne prođe, a onda ćemo nastaviti pljuvaonu i tribinu o moralu na estradi.

Jurkas: Ili promjeniti zanat, namig. Pa ostati strastvenim i glasnim. Mislim da tvoja kvalifikacija “u ovom trenutku” traje već dobre dve dekade… Stoga, gdje je lomača? Zna se kako se sa smećem najbolje rukuje.

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh