Veliko finale festivala na pozornicu je privelo lokalnu legendu Petera Brötzmanna, u društvu i više nego li odgovarajuće mu pratilje Heather Leigh na pedal steelu. U njenoj osobi, pored krajnje idiosinkronog izraza nalik japanskom magu Keijiju Hainou, uočit ćemo i scensku prezentnost jedne Courtney Love, ako ne i Lydije Lunch.
Nažalost, treći dan festivala morao je proteći, bez prisustva nižepotpisanog, izostavivši s menija tako Great Hans Ulstern Swindle, Trondheim Jazz Orchestra i Seval. Što je to službeni početak vikenda, teško je prevesti u njemačke aršine, ma koliko se njemačka prijestolnica dičila svojim mediteranskim potpisom, živahnim ulicama oko kanala koje će u subotu ujutro oživjeti s malim sajmištima istesavši dan koji zrači jednom posebnom atmosferom. Red je bio skupiti snage za navečer i doći do sale na koncert Yaira Elazara Glotmana, izraelskog skladatelja koji ovdje živi i radi. Uoči kratkog ošacavanja vrta i terase, susrećem Lindu Sharrock, legendu afroameričke scene koju poznajem otprije… Komunikacija nam klapa super, na njezin mig, rado joj pružam tajlandsku masažu, na terasi… Upoznajem staru(avant)-gardu koja joj pravi društvo i oko mene se odjednom zavrtila i čitava jedna transatlantska kultura, dok ritmičnim sinkopama mazim njezinu šiju jagodicama. Usprkos laganom ošamućenju, nalazim mjesto u dvorani koja je već dupkom puna i nakon početka koncerta, shvaćam kako bi me koncert procesuiranog kontrabasa možda mogao odlijepiti od zemlje.
Glotman je ipak glitch-laptobdžija kojeg zovu KETEV i ima dupkom punu dvoranu. Međutim, koncert protiče ziheraški, ostinato-linijama s gudalom koje će odmijeniti prstometi bez ijedne proklete progresije. Preambijentalno je to, da bi iole pomelo prst prašine koje su s tavanice skinuli oni Grci u utorak, a o tome da su tolike ideje s razmeđe suvremene kompozicije ostale neiskorištene, čovjek se zapita s kojim se to iskustvima Glotman uopće odmjerava kako bi obogatio svoj izraz.
Sreća, na pozornicu izlaze zvijezde večeri. Leighova u crnim kožnim hlačama i kožnim sandala-čizmama od crnog remenja barem je malo natuknula da se službeno otvorenje festivala desilo prije koji dan u zlokobnom Berghainu. S druge strane pozornice stari je Machine Gun, njemački saksofonist i brutalistički slikar, Peter Brötzmann osobno, jedan od rijetkih preživjelih poslijeratne berlinske scene, sa svojim tarogatom, tenor-saksofonom i bas-klarinetom koje će svaki mirnodopski audiofil prepoznati kao notorne bljuvače vatre.
Počelo je ‘svak-na-svoju-stranu’ grupnjakom u kojem smo čuli autocitirajući repertoar urlika koji su svojim timbrom podsjetili na prizivanje duha pok. Gata Barbierija, argentinskog free-jazzera, uz kombinaciju odsječenih akorda instrumenta koji se vezuje uz western swing. Leighova, definitivno „ain’t no slouch“, s tom svojom putenošću plavuše s velikim šiškama i asemblažom feedbacka i urlika koji će prizvati u spomen Lydiju Lunch ili barem Courtney Love. Iako je vlasnica solo-albuma „I Abused Animal“ od prošle godine, proteklo desetljeće gudi u duetu s bubnjarom Chrisom Corsanom, kao i Charalambides, da bi se nedavno preselila u Škotsku kao dio kolektiva Volcanic Tongue. U međuvremenu je Brö Senior izvadio i ‘na steel’ (na stol – op. aut.) par fraza iz stalnog repertoara, uz najnoviju caku, slajdanja rukom preko gornje oktav-klapne klarineta, komplimentirajući izljeve buke iz daminog pojačala koji su samo pojačale poriv erotskog valcera s jednim od posljednjih živućih dinosaura. Ili minotaura, kako kaže kolega Prokić? Ako je u njoj tražio partnera koji će nadomjestiti krajnje idiosinkrono fraziranje na tragu Keiji Hainoa, koji se nedavno povukao iz nastupanja, ovime ga je zacijelo pronašao.
U nastavku večeri, išao je program od dva simultana koncerta čime je izbor pao na trio – John Butcher, saksofoni, Matthias Bauer, kontrabas i Sabina Meyer, vokal. Švicarska sopranistica što dolazi iz redova baroknih interpreta koja se otisnula u vode glazbenog teatra i jazza, već je dulje vrijeme na talijanskoj sceni poznata kao slavuj avangarde. Zauzevši registar šaptanja decentnim scatovima nasuprot akcentuacijama klapni tenor-saksofona u srednjem registru ovaj trio, koji u Berlinu nastupa premijerno, zaorao je Bauerovim nenametljivim, ali sigurnim admiralskim stilom kroz čitav set sapom i sigurnošću kao da je riječ o kratkotrajnoj vinjeti. Butcher sa svojim rašpastim zvukom i robotskom intonacijom ušuljao se u Meyeričin vokal preispitujući ga iznutra, s onom hastingsovskom nenametljivošću, objedinjujući košnicu zvučnih valova u melodijski trag u kojem se nije znalo tko je kome fusnota.
Neminovan je silazak u dvoranu sa šankom gdje su svoje instrumente laštile djevojke iz sveženskog seksteta Attack, alt-saksofonistice Anne Hogberg, i to kontrabasistica Elsa Bergmann, Elin Larsson i Malin Wallstring na tenor-saksofonima, Lisa Ullen na klavirui Anna Lund na bubnjevima. Da je ženska komponenta u festivalu nadjačala onu ambijentalno-neofolkersku, nema nikakvog spora, s obzirom da su članice benda naštimale zvuk svog sastava po uzoru na Atomic, odnosno sastave Martina Küchena. Lise Ullen što po klavijaturi što po utrobi klavira, potpuno suvereno preuzimlje lidersku ulogu, ruku umočenih u energije koje bivaju još istaknutijima u komunikaciji sa bubnjaricom. Prva se linija nije baš iskazala, brass-instrumenti nisu imali potrebnu boju da poskažu nešto individualističkije od kolektivne improvizacije. Te je time i provokacija napadom kojih staroj pruskoj prijestolnici ne nedostaje, ostala uglavljen ipak na pozornici u glavnoj dvorani. Koju će dotle zauzeti stara legenda irskog folka, skladateljica Clodagh Simonds na klaviru i vokalu, a ona svoju reputaciju zahvaljuje suradnji s Brianom Enoom i Davidom Lynchom, iako ne nastupa prečesto.
U kombinaciji s harmonikašicom potpomognutom elektronikom, te violom i violončelom, prostorijom se razlegla celestijalna pastorala koja je je u kratkom roku ispraznila prostor od svih predstavnika berlinske scene suvremene glazbe koje još nisam imao prilike upoznati.
Tako je spojeno ugodno s korisnim, a jedan ordinarni festival glazbe koja podiže obrve i kreira političku platformu za bradate muškarce s naočalama u svom je ‘pazi, metak’ izdanju s prizvukom neofolka ipak za još koju godinu produžio agoniju pronalaženja sigurne luke jedne generacije na zalazu i vilama protjerao lažnog susjeda. Berlin im ga zaboravit, neće nikada.
Saznajte više:
A L’Arme u Berlinu, 2. dan – Kad sala okrene svoje naličje
A l’Arme! festival u Berlinu – Festival koji ne ostavlja komfor držanja jagodica za zubima
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
