Švedsko-austrijska trojka Fire!, ikonografski je zakopana kao hibrid Morphine i The Trio, a s ‘Defeat’ objavljuje već sedmi album u 12 godina, otpočetka za Rune Grammofon. Snimljen u prvoj godini jalovoj da bismo se uopće i dalje nastaviti baviti muzikom – osim kao pasivni konzumenti, njezin naslov ne čudi.
Muzika će se i dalje baviti nama, nije sporno, ali do koje mjere se muzika mora mijenjati da bi preživjela u novonastalim uvjetima. No, stoga albuma nema na Bandcampu, samo na YouTubeu te kao vinil i CD… Reci im da je gotovo – muzičarima kojima košara doma ovisi o nabirnine na koncertima. Reci im da je gotovo – ljudima koji dolaze na koncerte i spavaju uz svoje ploče. Reci im da je gotovo – svima koji su diskurs života oplemenili doživljajima ispod bine.
Lider benda Mats Gustafsson, flautist, bariton-saksofonist i multi-instrumentalist porijeklom iz Laponije, koji danas živi u Gradišću, u formativnim se godinama kalio kako na muzici Little Richarda, tako i lokalaca Refused. U uvodnoj kompoziciji preferira repetirati etno-motive na flauti suprotstavljajući ih stacatto-frazama uz vokalna prepuhivanja baš poput Dollar Branda na koksu.
A kako je poraz lakše iznijeti u trupi, trio je na „Defeat” ugostio dvojicu puhača, Gorana Kajfeša i Matsa Aleklinta. Odsustvo harmonijskog instrumenta ne bode, a naših korijena mladac, Kajfeš preuzimlje drugi solo i postavlja temu preko rascjepkanog funky-groovea Andreasa Werliina koji trga kao charleston oko žilet-žice.
Kajfeš se od renomiranog mainstream trubača i bendlidera Subtropic Arkestra, u kojima svira i Fire!-ov bas-gitarist Johann Berthling ubacio naglavce u free-scenu i iz, uvjetno rečeno mainstream-ešalona, podupire pregalaštvo kolega Matsa Gustafssona i Martina Küchena.
Taj je moment kod Fire!, zapravo očit otpočetka, budući da ovi skandinavski post-free jazz feniksi kraduckaju publiku s indie-kišobrana kako teksturama u distorziranom registru tako i mitologijom introvertiranih hipstera, za razliku od benda The Thing koji je svoje ekspresivno očijukanje s alternativom urušio pri reaktivaciji karijere Neneh Cherry.
Fire! povremeno bljesne u svoju proširenu formaciju Fire! Orchestra, nastalu na snovitim refleksima prožimanja skandinavske glazbene industrije i multikulturalizma ’60-ih i ’70-ih. Sve gaže koje jedan profi-muzičar može imati u planeru; garage-rock, pop, roots, komorna glazba i post-free-jazz amalgamiraju u isti koncert. Skladatelj i aranžer Gustafsson usred pozornice kroti kaos – u očijukanju s neprežaljenom lead-rolom Euridike koja ima timbar baš kao – pogodi tko… Neneh Cherry!
I ta flauta, kao prvi rođak ljudskog vokala, prošivno povezuje i drugu kompoziciju „Each Millimeter of the Toad, Part 1”, na kraju i sa zadnjom „Alien (To my Feet)”. Pri početku „Each Millimeter of the Toad, Part 2”, zvučnom se registru albuma pridružuje i Aleklint na bariton-trombonu, uz sousaphon koji ovdje svira po prvi put. No, neumoljivi bariton-saksofon obogaćen i akustičkim tragovima Colina Stetsona, skicira solo iz režećih i fragmentiranih motiva u najvišem crvenom registru, skoro ružičastom, a opet refleksivnom – kao opće mjesto Fire!-ova kataloga.
Bubnjar Werliin uglavnom reducira trinarni drone s velike činele i pleše preko svih prelaza u osebujnim melodijskim linijama. Time glazba Fire! izbjegava tehnički zahtjevnije dionice i gradi sliku iz kolektivne improvizacije koja je očito nastudirana do organskog spontaniteta i izbjegava striktne ili uže žanrovske konotacije.
Uobičajeno strukturiran ispod 40 minuta, album je podijeljen u pet činova poput kakvog kraćeg dramskog komada i radi flautističkog fade-in/fade-outa djelo je otvorenog tipa koje poslovičnu ekspresivnost free-jazza zapravo preobrće u sirovu liričnost koja ima i svoj duende.
Ocjena: 10/10
(Grammofon, 2021.)
*Vid Jeraj urednik je i voditelj radijske emisije Glazba protiv vetrenjača koja se svake druge subote u mjesecu od 21 sat odvija na bečkom Radiju Orange, www o94 at.