‘Free to Rock’ – Rock iza Željezne zavjese

U ponedjeljak je u zagrebačkoj Kinoteci održana besplatna projekcija dokumentarca Free to Rock nagrađivanog autora i dobitnika četiri Emmyja Jima Browna. Riječ je o filmu koji je nastajao oko 15 godina, a koji nastoji dokazati tezu kako je upravo rock glazba bila jedan od ključnih faktora koji su doveli do pada Željezne zavjese, odnosno do poraza komunističke ideologije i raspada Istočnog bloka. Film je predstavio njegov izvršni producent Douglas Yeager, sa kojim je nakon projekcije razgovor moderirao Igor Mirković.

‘Free to Rock’

Narator filma je Kiefer Sutherland, a u njemu se pojavljuje respektabilna lista „talking headsa“: Mike Love iz The Beach Boysa, Herman Rarebell iz Scorpionsa, Billy Joel, bivši američki i sovjetski predsjednici Carter i Gorbačov, a jedan od zanimljivijih govornika svakako je Oleg Kalugin, bivši KGB-ov general, dugogodišnji voditelj KGB-ovih operacija u SAD-u gdje danas živi, koji je nakon dolaska Putina (kojem je Kalugin nekad bio nadređen u KGB-u) na vlast u Rusiji u odsutnosti osuđen na 15 godina zatvora. Tu su i arhivske snimke Elvisa Presleya, Beatlesa, Eltona Johna, Brucea Springsteena, Metallice, Cindy Lauper i drugih.

Sa sovjetske strane govore ključni glazbenici poput Andreja Makareviča i Stasa Namina. Namin je utemeljio jedan od prvih ruskih rock sastava The Flowers sa kojim je prodao više od 60 milijuna ploča, kasnije je pokrenuo prvu nezavisnu izdavačku kuću, kao i privatne radio i TV postaje, te organizirao prve velike rock festivale. Naminu su bile dozvoljene neke stvari koje nisu bile običnim smrtnicima jer je bio unuk važnog sovjetskog političara Anastasa Mikojana, koji je između ostalog jedno vrijeme bio predsjednik Prezidija Vrhovnoga sovjeta SSSR-a.

U dugom razdoblju u kojem je film nastajao prikupljeno je nekoliko stotina sati materijala. Inicijalni plan je bio od toga napraviti trosatnu dokumentarnu seriju u tri nastavka, no uskoro je to srezano na 90-minutni film namijenjen za kino distribuciju. Na kraju se odustalo i od kino distribucije i film je skraćen na televizijski format od jednog sata. Osim odabira kanala distribucije, skraćivanju je ponajviše kumovala skupoća prava na korištenje originalnih skladbi i snimki (zapadnjačkih) izvođača koja je pojela većinu nemalog budžeta filma.

Skraćivanje tako velikog materijala i priče koja pokriva nekoliko desetljeća i država se nažalost osjeti u filmu koji nema puno vremena za zadržavanje na nekoj poanti i detaljniju obradu neke priče, već se kroz epizode i godine prolazi u maniri TV kalendara. Ipak ima zanimljivih anegdota, poput svjedočanstva Mikea Lovea o kulturološkom šoku prilikom slijetanja između tenkova i borbenih aviona kad su Beach Boysi nastupili u Pragu 1969., samo par mjeseci nakon silom okončanog Praškog proljeća. Upravo snimka tog nastupa tijekom kojeg su Boysi pjesmu „Break Away“ posvetili svrgnutom čehoslovačkom lideru Dubčeku je jedan od jačih priloga tezi o subverzivnoj snazi rock glazbe kao buntovničkog sredstva otpora službenom komunističkom režimu.

Douglas Yeager, izvršni producent filma ‘Free To Rock’ (Foto: Marko Vukušić)

Komunistička vlast je na rock gledala sa smjesom agresivnog otpora i opreza. U početku ga je naravno htjela prokazati kao trulu kapitalističku propagandu promoviranu od strane CIA-e (što doduše nije bilo bez elemenata istine), no s vremenom je sve više popuštala represiju, svjesna da jaka represija koja se manifestira kao batinanje i hapšenje ljudi zbog glazbe koju sviraju ili slušaju kod kuće samo ima efekt dolijevanja ulja na vatru tinjajućeg bunta, a također jača i negativnu sliku režima u inozemstvu.

Pojedine priče vjerojatno zaslužuju vlastite dokumentarce, poput one o „Crvenom Elvisu“ Deanu Reedu, američkom glumcu i pjevaču koji se trajno preselio u Istočnu Njemačku i postao velika pop zvijezda Istočnog bloka. Reed je 1986. gostovao u slavnoj američkoj TV emisiji „60 minuta“. Nekoliko tjedana nakon toga pronađen je mrtav u jezeru blizu svog doma u Istočnom Berlinu. Dokumentarac nam sugerira da se Reed htio vratiti u SAD, te da bi njegova smrt mogla imati veze sa tim, odnosno sa KGB-om, no postoje i teorije da je to zapravo djelo druge strane, odnosno CIA-e.

Tu je i priča o Peteu Andersonu (pravim imenom Pits Andersons), latvijskom old-school rockeru kojeg su jednom nepoznata dvojica presrela u parku i pretukla skoro na smrt, nakon čega mu je savjetovano da se za dobrobit sebe i svoje djece ostavi te glazbe kojom se bavi. U filmu se nakratko pojavljuju i češki The Plastic People Of The Universe, kultni sastav koji se aktivno odupirao režimu, te bio jedan od rijetkih za koje se pročulo izvan granica Istočnog bloka (njih smo 2011. imali priliku gledati u Močvari).

Jedna od zanimljivijih epizoda svakako je kratki tutorial o izradi električne gitare na način da se tijelo izrezbari od neke daske, za vrat se uzme vrat akustične gitare, a pickup se napravi od dijelova telefonske govornice (bilo je puno razbijenih govornica u to doba kažu). Ili priča o „bone records“, pločama otisnutim na plastici za bolničke rendgene koje su se tih godina masovno ilegalno štampale jer su originali bili nedostupni iza Željezne zavjese.

Dolaskom Gorbačova na vlast stisak u potpunosti popušta. U Lenjingradu u to doba buja underground scena koja, premda još uvijek pod pasivnim nadzorom KGB-a, u ničemu ne zaostaje za sličnim post-punk pokretima diljem svijeta. U prijašnjim fazama vlast je nametala neke oblike cenzure: smjelo se pjevati samo o benignim temama, odnosno o dvije, o ljubavi prema djevojci ili zemlji, a nastojalo se i ublažiti nastupe rijetkih stranih izvođača kojima je nastup uopće bio dozvoljen kao dio “kulturne razmjene”, pa je npr. Eltonu Johnu nastup bio dozvoljen isključivo bez električne pratnje i bubnjeva. U finalnoj fazi cenzure gotovo da nema, teme postaju slobodnije, Billy Joel u Rusiji svira stadionske koncerte u ekstatičnom ozračju koji se prenose na televiziji, Bruce Springsteen u Istočnom Berlinu pred morem ljudi pjeva Dylanovu „Chimes of Freedom“, Stas Namin 1989. na moskovskom stadionu Lužnjiki organizira veliki Peace festival…

Tri mjeseca nakon tog festivala Berlinski zid je srušen. Finale filma je u slavljeničkom tonu, pad zida je pobjeda slobode, te slijedi snimka zbornog pjevanja na velikom obljetničarskom koncertu Stasa Namina i prijatelja. No tu je još mala poveznica sa suvremenim dobom, odnosno kratki podsjetnik na priču o Putinu i Pussy Riot koja omeđuje film. Yeager je rekao da su taj dio morali izrezati da bi se film mogao prikazati u Rusiji.

Zanimljivo pitanje nakon filma postavila je djevojka iz publike koja je rekla da je njena obitelj iz Istočne Njemačke. Rekla je da u Istočnoj Njemačkoj danas postoji nezadovoljstvo sa današnjom državom i žal za starim režimom, te je komentirala da su slavljeničke scene pada zida u kontrastu sa tim sentimentom. Yeager je odgovorio da je tome tako zato što ljudi žale za starom državom u kojoj su možda osobne slobode bile manje, ali koja se brinula za njih.

Iz naše, hrvatske perspektive zanimljiva je bila najava filma u kojoj je Yeager rekao kako zna da kod nas stvari baš nisu bile tako stroge i ograničene kao iza Željezne zavjese, na što su neki umalo zapljeskali. U godinama kad je Elton John morao nastupati bez električne pratnje, kod nas su bez ikakvih restrikcija već nastupali Ike i Tina Turner, Rolling Stonesi, Jethro Tull i Paul McCartney, pa čak i uvijek subverzivni Frank Zappa. Većina publike je digla ruku na pitanje: „Tko je rođen nakon događaja prikazanih u filmu?“. Šteta što u publici nije bila i Predsjednica Republike. Jest da je ona rođena dovoljno rano da se puno toga sjeća, ali svejedno je mogla nešto naučiti.

U konačnici film jest dokazao ono što je htio, da je rock glazba uistinu bila jedno od glavnih oruđa kojim je srušen zid između Istoka i Zapada, no to je pomalo poput otkrivanje tople vode. I stari KGB-ovac je bio toga odavno svjestan: kulturološki rat je jedno od najvažnijih polja sukoba nekih ideologija, a kapitalizam je svojom kulturom porazio komunizam, čija zatvorenost, strogost i represivnost nije imala šanse u glavama i srcima mladih ljudi, čak ni kad im se nastojao dodvoravati sa komičnim režimskim rockom koji slavi proletarijat (rekao bih, pogotovo tada) koji je također prikazan u filmu. Rock glazba je bila samo jedan dio tog kulturološkog boja, no jedan od najvažnijih jer je bila pogodna za poticanje bunta i otpora kod mladih.

Pitanje je koja je njena uloga danas, u sistemu koji je svaki bunt pacificirao u oblik benigne komercijalne zabave?

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X