FM4 Frequency Festival – Od The Black Keysa do The Curea

FM4 Frequency Festival u austrijskom St. Poltenu mi se činio primamljiv mamac za godišnji odmor. Nakon Terraneo festivala o kojem se manje više sve reklo htio sam još malo žive glazbe. Line up ovog festivala koji ima tradiciju održavanja još od 2001 je bio pun pogodak.

FM4 Frequency Festival 2012 (Foto: Frequency.at)

The Cure su me najviše zanimali i St.Polten je bio najbliže mjesto održavanja njihovog koncerta. Još se našlo tu desetak imena koje nisam imao prilike poslušat uživo.

Nulti dan su naknadno raspisali zbog The Black Keysa i The Killersa koji su naknadno uletjeli u line up.

Prvi dan

Naravno da su izazvali povećan interes i spremio sam se na nešto veću gužvu, međutim na dan dolaska u tom kaosu automobila i ljudi nisam na prvu imao gdje parkirati. No i to se riješilo glatko i na ulazu u sam festival me dočekala smiješna scena klinaca kako se oblokavaju kao da im je zadnji put sa scenama nekontroliranog bljuvanja po sebi i drugima.Naoko scena koja odbija al’ ipak 18 godina imaš samo jednom.

Pošto sam preskočio par tjelesa s prijateljem koji se skupa sa mnom uputio u ovu putešestviju upao sam u srce festivala. Ogroman glavni stage nazvan Space Stage. Nakon kratkog tumaranja uokolo i provjeravanja kakva im je piva (ništa posebno) hvatam red za Black Keyse koji su nakon profesionalno odrađenih 50 minuta svirke ostavili dojam modernog blues garage indie rock banda (nisam baš ljubitelj ovih tagova al’ evo napisat ću) i mene osobno zadovoljili. Razglas je bio odličan i publika zahvalna bez ikakvih zahtjeva za daljom svirkom na moje iznenađenje. Odlična set lista koju su započeli s „Howlin’ for You“ nastavili s „Next Girl“ i završili s „Lonely Boy“ na koju se diglo mnoštvo i pjevali skupa s Danom Auerbachom. I to je kao bila uvertira za The Killers. Nekako su mi ti Killersi bili u drugom planu za ovaj festival, ali kako su svirali iza The Black Keysa ostao sam da ih poslušam. Osim albuma „Hot Fuss“ koji mi je bio odličan ostatak opusa sam zanemario pogotovo nakon singla „Human“ za kojeg sam duže vrijeme mislio da izvodi Enrique Iglesias.

Međutim koncert je bio jako zabavan. Početak, sredina, kraj – sve kako dolikuje. Sve su to hitovi pa se eto i ne iznenadim da im čak znam riječi. Brandon Flowers je mali simpatični čovjek ovaj put bez brkova (super su mi bili ti njegovi brkovi,ovako bez njih mi je izgledao kao digić iz Padove, a ne kao časni mormon iz Nevade) koji je napravio jebeni show uz sve one vatromete, prskalice, lasere i ostali kič koji narod puši među ostalima i ja. Nakon „Mr.Brightsidea“ koja mi je draga stvar odlaze s pozornice teatralno prvo Brandon kao lonesome cowboy, a za njim ostatak ekipe koja je „silovala“ bubnjeve i gitare, al’ ono pristojno, taman da ne dopizde.

I da ne zaboravim iznenadio me poluakustični cover „Forever Young“ Alphavillea negdje u sredini koncerta. Na bis se vraćaju i odsviraju meni najdražu stvar „Jenny Was a Friend of Mine“ a za njom divnu „When You Where Young“. U 22 sata i 10 minuta space stage se zatvorio i ostalo nam je da malo prošetamo po lokaciji i usput upoznajemo neke radoznale klince koji su oduševljeni što smo iz Hrvatske potegli do ovog festivala. Još kad su čuli da idemo na Rock en Seine u Francusku popizdili su totalno. Njima je to san. Naravno da reklamiram Terraneo i INmusic kao relativno jeftine festivale, što realno jesu kad ih usporedimo s ovim inozemnima.

Drugi dan

Tri riječi: We Are Augustines. Prije njih smo došli na jedan simpatični band Boy&Bear odslušali i zauzeli prvi red uz ogradu da vidimo dečke iz New Yorka koji su imali probleme na tonskoj probi i neprilike s izgubljenim instrumentima na aerodromu pa su posudili opremu što ih ih nije omelo, te su odsvirali šest pjesama. Ali kakvih i s kojom energijom (dobili su malu satnicu na žalost)! Oba su bili nasmijani cijelo vrijeme i toliko simpatija pobrali od nas da nismo stali pljeskat cijeli koncert. Naravno „Chapel Song“ je bio vrh. Moj odabir za singl prošle godine. Vibra odlična.

Nakon njih Ana Brun. Fuzija Vaya Con Diosa i Cocteau Twinsa. Nije nam sjela pa smo dali petama vjetra. Da, The Cribs… Nit’ smrde, nit’ mirišu. Svaka čast, al’ nisu mi pasali s tom kvazi energijom i kričavim glasovima. Saint Etienne, zgodne starije dame koje su zaslužile više publike. Nije to moj par cipela, no znam da su legende. Odsvirale nove stvari i one hitove koje svi znaju. Dalje>>

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X