FM4 Frequency Festival u austrijskom St. Poltenu mi se činio primamljiv mamac za godišnji odmor. Nakon Terraneo festivala o kojem se manje više sve reklo htio sam još malo žive glazbe. Line up ovog festivala koji ima tradiciju održavanja još od 2001 je bio pun pogodak.
Iza njih trk na Wilco. Nisu odsvirali „You & I“. Oni su stvarno odličan band, fenomenalni bubnjar i old school solo gitarist, aIi publika je bila relativno blijeda iako se band trudio s nekom interakcijom tako da se nisam mogao uživit u koncert. Izgleda da je zagrebačka publika ipak prisnija s Wilcom nego Austrijanci. Iza Wilca moram priznat da me uhvatila fjaka koju je band Miike Snow uspio razbit. U dvorani punoj dima se odigrao jeben koncert banda čije pjesme nikad čuo. I bili su dobri. U dvoranu su očito došli fanovi koji su pjevali u glas skoro sve pjesme. Dat ću šansu ovom bandu kad dođem doma. Ako se sjetim. I onda pauza od sat vremena koju smo proveli odmarajući uz Green Stage, koji je drugi po veličini, iščekujući gospođicu Lykke Li.
Strašno energična i naravno samo sam znao onu „I Follow“ ili kako se već zove uz koju je nastala histerija u publici koja je to tad bila mlaka. Super cura, kvalitetna. Možda je nekad poslušam na You Tubeu.. I onda finale za kraj. Placebo. Zar se oni nisu raspali? „Special K“, „Every You Every Me“, „Without You I’m Nothing“. Sve su to hitčine moje mladosti i iznenadio sam se kad sam vidio nabrijan Space Stage pun reflektora u bojama za izazvat epilepsiju i one digitalne transparente s nekim provokativnim porukama. Uglavnom nakon jebačkog obećavajućeg uvoda, oni dolaze na binu odsviraju pjesmu i Brian Molko ode sa stage i bubnjar kao pizda ostane par minuta i nakon što je i on slegnuo ramenima i otišao ostali smo kao: Wtf?! Naravno nakon nekih 10 minuta izlazi pjevačev brat i na tečnom njemačkom (!?) objavi da je Brian bolestan i da ne može svirati nikako. Ma ko ih jebe… Nakon što sam 10 sati proveo na nogama od stejdža do stejdža meni dobrodošlo da odem u hotel i naspavam se. Ma We Are Augustines rulz! Mali skroman band pozitivan i emotivan ima prednost u mojim ušima za razliku od ovih kvazi headlinera.
Treći dan
Grupi We Were Promised Jetpacks sam poklonio kvadrat svoje kože. I njima je izgubljena prtljaga s instrumentima što je loša reklama avioprijevozniku, koji god bio… Snašli su se za instrumente i odsvirali osam pjesama. Sve hit do hita. „Supatnik“ i ja smo prednjačili kao fanovi jer su Austrijanci divljali samo na „Quiet Little Voices“ i na stvar s kojom su zatvorili koncert; „Thunder and Lightning“ tako da smo se u više navrata pojavili na big screenu jer smo jedini imali ruke u zraku. Terraneo publika (pogotovo prva dva reda) je puno više dala Jetpacksima što se i vidjelo na bandu, jer su se počeli smijat i vrištat da dignu publiku. Jeste, We Were Promised Jetpacks su mi trenutno u top 7 najdražih bandova. Dva puta sam ih gledao uživo u razmaku od osam dana, nisam siguran i nije mi ih dosta…
Dry The River su bili iduća podloga za roštiljanje na suncu.To je za mene novi band čiji sam album poslušao za vrijeme INmusica i svidjeli su mi se. I bome će mi se češće vrtjet u playeru. Ministrantski glas drogiranog pjevača mi baš odgovara uz stvari koje počinju melankolijom lagano i baš tren prije nego ti dopizde krene smislena buka koja te razvali. Jebeno! Usput sam naletio na Caspera koji je valjda švapskih korijena, neki hip hop izvođač zbog kojeg se dogodila seoba naroda. Nije se moglo prići na 100 m do Space Stagea. Da ne govorim o hipnotiziranoj gomili koja je skakala sve u šesnaest. Svaka čast. Dry The River su nastupali iza dotičnog Caspera i dobili ovacije od nas, brat bratu, 500. Uglavnom, u 5 popodne svi su pijani do jaja, a meni već pun kuki sunca, prašine i rulje. Dan treći je tek. Im to old for this shit…
Još pod dojmom snenih Dry The River čekam The Subways. Sunce je na svom vrhuncu ciklusa i mislim da su sunčeve pjege izmišljotina jer da postoje onda s neba ne bi prštalo fotonsko sranje u ovoj količini. The Subways!!! Ne mogu vjerovati što su napravili od publike. Nisu jebeno normalni. Sat vremena burgije i rock&rolla. Raveonettesi na speedu. Nisam vidio toliko poganja nikad u životu. Tri tornada ljudi u krugovima. Đizs! Moj naklon. Nisam ni došao sebi od njih kad krenu The Hives. E to je bio doživljaj. Takva nonšalancija frontmena, takav pristup da ti dođe na početku da ga pošalješ u neku stvar, a na kraju koncerta da ga vodiš kući, piješ pive s njim i zajebavaš. Interakcija s publikom kakvu nisam dugo osjetio i kod Subwaysa i Hivesa! Nisam se nadao ovome, bez zajebancije. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
