FM4 Frequency Festival u austrijskom St. Poltenu mi se činio primamljiv mamac za godišnji odmor. Nakon Terraneo festivala o kojem se manje više sve reklo htio sam još malo žive glazbe. Line up ovog festivala koji ima tradiciju održavanja još od 2001 je bio pun pogodak.
Predobar dan. A onda Bush. Povratak u mladost. „Machine Head“ za početak, pa „Chemicals Between Us“, pa „Swalloved“ i „Everything Zen“, te „Greedy Fly“ i „Glycerin“ za kraj. Gavin Rossdale poznatiji kao suprug pjevačice iz No Doubt je upadao u publiku, trčao kroz gomilu, ma ludilo. Flešbek žešći. Čim su završili žurno sam se uputio u Art Park gdje se nalazila manja dvorana da ne zakasnim na Alt – J. Nisam zakasnio jer je tonska još trajala i kad su počeli to je bio definitivno najbolji zvuk koji sam unutar nekog objekta čuo. Alt – J kao band donose novi zvuk na tržište. Na takav stil nisam nikad naletio. Klinci su i stvarno dobro sviraju. I imam taj njihov debi album koji nakon dva slušanja uđe u uho i odiše novotarijama. Dvorana je stvarno bila susretljiva i svi su pjevali s bendom. Za Korn nisam imao snage i nakon što sam izgorio facu od onog sunca, tako sam i promrzao od hladnoće navečer.
Četvrti dan
The Jezabels sam čuo na You Tube klipu od 10 minuta Danny McAskilla koji je profić na biciklu i izvodi odlične trikove. Fino su se uklopili u filmić, a bome i na festivalu. Prva stvar na koncertu je i bila stvar iztog videa. Moćan razglas je njen glas još više doveo do izražaja. Lijep band za četvrtak popodne, ili vožnju autom u proljeće, ako ne vozite bicikl. Baš uživancija. Blood Red Shoes su dobar radni band. Otprašili svoje, bili kulturni i zahvalili nam što smo se pekli na suncu. I tako dođe red i na Glasvegas. Ušuškao sam se u duboku hladovinu i skoro zaspao kao i kolega supatnik.
Kako nismo spavali u kampu, išli smo izvidjeti kako izgleda jer smo imali poveću pauzu do idućeg banda koji nas je zanimao. E taj kamp izgleda ko iz nekog postapokaliptičnog filma poput „Mad Max 2“ u najmanju ruku. Prašina, smeće, pijanstvo. Na putu nazad prošli kraj medijskog čuda zvan Milow (obradiš pjesmu Justina Timberlakea i digneš lovu. Potez desetljeća) ne osvrnuvši se za „milijardom“ Austrijanaca koji su čekali autentičnog kantautora i došli na Hot Chip. A šta reći? Valjda trebam biti pijan za poludjet na njih, a za to mi treba 50 € jer pivo košta 5€ (dobro, lažem, košta 4,70) koja je razvodnjena.
Mjesto za koncert Bloc Partyja sam izabrao neposredno ispred tonca, računajući na najbolji zvuk. Od fenomenalnog „Silent Alarma“ sam ih želio vidjeti uživo i čekanje se isplatilo. Odličan koncert za ruke u zraku i skakutanje. Miks starih i novih stvari. Nove stvari su ok, bude nadu nakon kraha s „Intimacy“.Kupih taj album u originalu i ako se zavrtio dva puta u mom playeru punose i vrtio. Možda malo previše frontman Kele forsira komunikaciju s publikom, što mu baš i ne ide. No dobro, nije bilo razloga za nezadovoljstvo.
Poslije nastupa sam otišao do lika koji nam je iznajmio čuvan parking za 15 € i koji usput prodaje najjeftiniju pivu za 2 € i bratwurst za 3. Dobitni combo od kojeg si još gladniji, ali piva nije loša. Gazda je legenda, priča njemački, engleski, japanski, mađarski, i malte ne prodaje vodu iz špine al’ uz najpovoljniju cijenu u okolici od 100 metara. Skupio mu se vozni park od četrdesetak auta i za stolovima mu uvijek nekog ima. Morao sam ga spomenuti, jer mi je bio simpa lik. Prodao bi i ženu, nisam pitao. I tako pijuckam pivu i računam da imam još sat i 45 min do koncerta mojih ljubimaca The Curea . Zbog njih sam prevalio cijeli put i izdržao četiri, moram priznat naporna dana. (’em sunce i vrućina, ’em stajati na nogama od dva popodne) . Prije njih su svirali The xx koje sam propustio jer su na drugom stejdžu i svirka im upada u satnicu Cureovaca i Parov Stelar Banda, koji su mi egzotika.
Stoga se uputih na Space Stage na kojima su svirale njemačke legende Sportfreunde Stiller kako bi se utaborio u prvim redovima za The Cure. SFS su odsvirali odlično. Stadionski band u najmanju ruku, jer toliko ljudi sam vidio samo na TV-u. Stvarno simpatični. Moje poznavanje njemačkog je upotpunilo doživljaj. Pjevaju o svakodnevnim stvarima, ljubavi, prijateljstvu i dobro se zajebavaju cijelo vrijeme koncerta. Usred pjesme obrade Lykke Li i nastave sa svojom stvari ili ubace sample iz „Policajca s Beverly Hillsa“. Fantastičan koncert, bez zajebancije. Melodični, himnični, ma sve.
Bili su dobra uvertira za The Cure koji su svirali dva i pol sata u komadu. 30 pjesama! Najbolji koncert u životu. Sve hit do hita. Počeli s „Open“, nastavili s „High“, „Push“ i „In Between Days“, te meni jako dragom „The Caterpillar“. Robert Smith je bio neumoran. Na gitari mu je velikim slovima pisalo Citizens not Subjects i tako se ponašao. Nakon 25 stvarčina vraćaju se na bis i odsviraju „The Lovecats“, „Close to Me“ i završe s „Boys don’t Cry“. Od svega viđenog Robert Smith je ipak kralj svemira i nakon bisa od pet pjesama su ga prekinuli jer je bilo prekasno, a on je još htio svirati.
Sve u svemu ovaj FM4 Frequency Festival je jako isplativ zbog kvalitetnog line upa zadnjih par godina i relativne blizine Zagrebu (nekih četiri i pol sata vožnje do St.Poltena). Svako si može pronaći nešto zanimljivo jer između ostalog postoji i još Night Park kojeg nisam imao vremena posjetiti na kojem je bila elektronika, kako to već i ide u festivalskoj tradiciji.
Organizacija festivala je bila besprijekorna, razglasi savršeni i kad se navikneš na blesavu austrijsku mlađariju, nema greške. Nadam se da ću ga posjetiti još koji put.