Future Islands ‘Singles’ – inteligentno oponašanje osamdesetih

Recenzija ususret novom zagrebačkom koncertu baltimorskog synth pop benda.

Future Islands - Singles

Kraj ovog tjedna donosi nam, po skromnom sudu, najslađi muzički zalogaj u zadnjem godišnjem kvartalu barem do trenutka kada, ponešeni istovjetnom euforijom nekog nadolazećeg predkoncertnog iščekivanja ne budemo tvrdili suprotno. Ovdje ne dovodimo u pitanje integritet ili konzistentost, ali zauzvrat prosto sumnjamo u vlastiti spokoj kada su u pitanju manifestacije tipa ovakve. Stoga, kako bismo održali vaš, ali i vlastiti mentalni disbalans, baš kako i treba, pravo je vrijeme da se podsjetimo što su to u Future Islandsu izbacili ove godine, što nas, dakle, to u subotu čeka u Močvari i  što o isčekivanju i čekanju ima reći Samuel Herring, a da sve to  zaslužuje ovakvu halabuku i dramatičan uvod.

Kada su 2010. gostovali u KSET-u, to je bila posve jedna drugačija, nezaokružena priča i cijelina, smještena tik do pukotine koja dijeli prosječan bend od fantastičnog. U toj se pukotini čitavo jedno desetljeće marinirala ideja o  reinterpretaciji synth popa na način nešto drugačiji od prethodnih pokušaja sa žalosno drugačijim konačnim rezultatom. Iako zvuči relativno trivijalno, most preko te rupe gradio se punih deset godina – strpljivo, metodom pokušaja i pogreške. Ispočetka, sve ih je redom povezivao WhamCity, baltimorski dramski kolektiv koji je izvodio i slam poeziju, art performans, kostimirane predstave, a sam je Herring na zgražanje roditelja dignuo ruke od bilokakve varijante koja je uključivala visokoškolsko obrazovanje kada se nepovratno i zauvijek zaljubio u art performans.

Prvo je pokušao sa  nekom simbiozom pretjerane teatralizacije i art – rocka u projektu Art Lord & the Self Portraits u kojem je glumački utjelovio stereotipnog Švabu. Frontman i u tom pokušaju, izražavao se gegovima koji su publiku trebali podsjećati na tvrdolinijašku njemačku disciplinu i karakterističan pogled svisoka koji je, karikiran na bini, inicijalno trebao biti shvaćen kao komentar o suvišnosti svakog vida supremacije u odnosu na filozofsku tragiku zanemarivog ljudskog života. Barem tako objašnjava Herring. Četiri albuma i dvije kompilacije trebalo mu je da shvati da se zamrsio u muzici i izražaju koji bi po svojoj bazičnoj definiciji morao biti direktan, lucidan i – jednostavan. Suočen sa zidom, Herring pokreće novi projekt – Future Islands.

Sve što se izbacilo pod novim imenom nije uopće bilo loše, dapače, međutim u radionici Future Islandsa još nije oblikovana ploča poput ‘Singles’.  Na prvoj ploči ‘In The Evening Air’ bend još uvijek nije imao jasno definirani stav o onome što bi htio raditi, pa je komplet tih pjesama tek brzi dinamični disko sa učestalim pauzama i na trenutke dosadnim ponavljanjem tema. S tom pločom i nekoliko izdatih singlica i EP-ova bend dolazi u KSET. ‘On The Air’ je prije svega funkcionirao kao tužna introspekcija dosad napravljenog praćena dirljivim melodijama s dva do tri akorda i Herringovim vokalom koji tamo neodoljivo podsjeća na Meat Loafa. ‘Singles’ je stoga nekakav balans ranijih radova, zaokružena ideja i konačan pečat benda koji je već u nekoliko navrata zasjenio svoje realne kapacitete razmišljajući previše.  Tako bi otprilike zvučao ovaj komparativni pristup recenziji.

Zapravo – ‘Singles’ je besprijekorna ploča, dirljiva igra sintisajzera koji magično povezuje trojac kao zvučna os i ‘uštelanih’ gitara koje s vremena na vrijeme podsjete na svoju prisutnost tek kako bi naglasile potrebnu dubinu ili melankoliju ovisno o onome što zahtijeva grleni Herringov vokal čije lirske interpretacije tih ponajviše ljubavnih pjesama pomiču granice žanra i čine se kao da nisu s ovog svijeta.

Ploča koja s inteligencijom oponaša 1980-te, kao nijedna prije nje i koja gotovo da nema niskih poena  s gemovima poput ‘Seasons (Waiting On You)’ monumentalne balade čija je izvedba kod Lettermana ovom bendu priskrbila svjetsku slavu, ‘Song For Our Grandfathers’ ili ‘Back In The Tall Grass’ koja bez zadrške podsjeća na najljepše što nam je New Order dao. Duboko ukorijenjen u synthpop estetici, obazriv prema dramatizaciji soula i kulturan u svom postpanku, karakter ovog albuma je nešto poput logike 8-bitnih umjetnika – razjebimo duhove prošlosti, budućnost ćemo kasnije.

Ocjena: 9/10

(4AD, 2014)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X