Glasvegas u Močvari – čijem idolu želimo mi sličiti?

Ništa ljudi nije došlo. Glasvegas preživljava od 2003. godine. Usprkos činjenici da su ih u nekoliko navrata pokušali okititi vijencima, lovorikama i Mercuryem, Glasvegas, eto, preživljava. Nije ništa specijalno tu kriva ‘stoka’ od ljudi koja ih nit’ voli nit’ sluša nit’ je došla već je kriv baš Glasvegas.

Glasvegas u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Godine 2008. kada su se oslobodili olovnog stiska škotskih radničkih slamova ( koji su, sudeć’ po riječima frontmana Allena, pičkin dim spram multikulturalnog, kriminalnim figurama obogaćenog Brixtona) izbacili su svoj debitantski album „Glasvegas“. E sad, složit ćete se, te 2008. godine formula britanskog indie rocka nije sad bila baš toliko potrošena koliko u 2013.

Te dvihiljadeosme, mogao si se služiti, dakle, osnovnom šprancom: Potpišeš za neki low-budget label. To je prvo. Onda se pobrineš da imaš DIY etiku i pristup svemu, od izrade pasoša do microsampliranja. Moraš imat’ i nekog familijarnog radijskog DJ-a koji mlati pive na nekom community radio servisu koji je blizak fakultetu, odnosno koledžu, a koji je voljan vrtjeti tvoju muziku, a muzika je dijeljiva. Ako si za lo-fi i garažu pucaš na Neutral Milk Hotel i Sonic Youth, onda očekujemo nepolirani zvuk i frekventnu distorziju. I improvizaciju u konceptu stvaralačkog rada jer je to posljednje utočište netalentiranih. Ako više pucaš na pop, tipa Belle & Sebastian, onda neka to bude odskočno, sanjivo, zabuljeno u plafon, daj malo tog baroknog popa, a elektriku i izmjeničnu struju zaboravi. Ako voliš Devandru Bernhardt i ona ti se sviđa, kupi ploču od Joan Baez, pa preslušaj, pa ponovi, ali agresivnije. Dakle, nije tu bilo neke sad štatijaznam kakve filozofije.

Glasvegas u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Danas, kad je ‘stoka’ od ljudi već triput zavoljela, pa zamrzila, pa opet zavoljela britanski indie rock, ona isto tako očekuje unutar žanra neku autentičnu liniju po kojoj će bend biti opipljiv. Glasvegas je ‘smišan’, ali on to nije. Sinoć, u polupunoj Močvari, što je izvrsno s obzirom na očekivanja, niti su pokazali interes oni niti mi. Tonac je nakon završetka Moskve (koja je nastupala kao predgrupa, a čiju sam zadnju stvar, ne znam kako se zove, stignuo škicnuti) poprilično dignuo zvučni zid.

Em jer se entuzijastično očekivalo više ljudi, em što si Glasvegas voli tepati u eter da su sonični ko Sonic Youth i Jesus and Mary Chain zajedno. Čuli smo tako, kroz svu tu nesnosnu, poželjnu buku soničnu kao Sonic Youth i Jesus and Mary Chain zajedno, iste gitare, isti bolni vokal, istu baladu („Daddy’s Gone“). Čuli smo ista pitanja benda koji ni sam ne zna odgovore. Recimo, pitanje – čijem idolu želimo mi sličiti? Od nekog punk Becka gotovo se približavamo Interpolu (debitantski album je i producirao Rich Costey koji je miksao i Interpolu) da bi onda sve to utavorili u mediokritet Editorsa. Od sebe su uzeli samo robu i nadu u bolje sutra.

Glasvegas u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Sve je to samo voda na mlin jer je Allen zapravo enfant terrible kad dođemo do tekstova. Ne u smislu u kojem je to bio Jean Cocteau već u smislu loših, nenaoštrenih riječi kojima se ne da dobaciti do prvog reda. „As I stand here all alone in the cold wondering where I’m going today. Then a snowflake fell and it felt like a kiss. Now, I’m okay.“ Mislim, koji je to kurac? Koliko sam mogao pročitati, Allen se i fura na onog škotskog pseudopoetu Roberta Burnsa čiji je maksimalni doseg nekoliko nacionalnih budnica i slaganje novokomponiranih riječi i kovanica. Kad se sjetim da je ime benda kovanica Glasgowa i Las Vegasa ovaj krug postaje sve mračniji i deprimantniji. Dakle, tim tempom za 7 godina rada dobiješ nekoliko zaboravljenih ploča i jedan božićni EP. Osobno mislim da svaki bend koji izbaci božićni EP nije vrijedan karte od 160 kuna.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X