‘There’s nothing like a catholic girl, With her hand in the box, When she’s on her knees” – Frank Zappa (1979.)
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=afIVLB4Ss2g[/youtube]
Među katolicima se, a prema svim sličnim zakonima djevojke uz privolu roditelja već sa 16 mogu udati, znači ako je to u obiteljskoj tradiciji ili interesu, maloljetnički seks nije problem.
Kada djevojka sama otkrije svoje tijelo i želi se poigrati tim novim informacijama o svome biću onda to nije samo problem već preveliki grijeh. Postavke u kojima su roditelji vlasnici svojih potomaka, a muževi svojih supruga predstavlja poveći problem u društvu. I zato, ako se pitate zbog čega su u porastu divlji brakovi, evo vam odgovor: institucija braka podrška je tom nakaradnom vlasničkom odnosu ma koliko mi šutjeli o tome.
Uronjena u stvarnost ova najava za predstavu Saše Božića u ITD-u koja će se održati 15., 16. i 17. listopada ima puno jasniju poruku: “Nosferatu“ nastavlja istraživanje i kreaciju hibridnih formi, koje idu izvan granica kazališnih ili plesnih predstava. Dok “Umjetnica tijela“ u fokus stavlja virtuoznost u kojem opsesivno bavljenje tjelesnošću postaje umjetničkim činom, “Nosferatu“ postavlja zaborav tijela, njegov eksces u točku lomljenja društvenih i kazališnih konvencija. U “Umjetnici tijela“ u prostoru smo sublimacije, rasplitanja spiritualnog oko razlike tijelo – ideja o tijelu, a u predstavi “Nosferatu“ tijelo je skandal, njegova prisutnost unosi nemir u prividni red društveno prihvatljive ideje o tijelu.
“Que Sera, Sera” vesela pjesmica u kojoj kći pita svoju majku hoće li biti lijepa i bogata nastala je 1956. godine. U međuvremenu puno je vode proteklo i puno je generacija kćeri postalo majkama, ali već tada kada je nastala, pjesmica je imala reverzibilni kontekst, pa se majke pjevajući pitaju o svojoj djevojčici: Što ćeš ti biti?