Golem(o) zapljuskivanje na Seasplashu i čekanje PFF-a

10. Seasplash se kotrlja, Pula Film festival samo što nije počeo… Pula još jednom postaje značajna kult(urn)a točka ove zemlje.

Golem na Seasplashu (Foto: Zoran Stajčić)

Za mene, biti Zagrepčaninom povlači sa sobom i ljubav prema nekoj sredini ili gradu koji je obično suprotnost od moje matične sredine. Nekako bih poblesavio da mi je Zagreb najdraži grad. Ta uskogrudnost mi je uglavnom nešto na listi popisa: što mi sve smeta u mom gradu. Uglavnom, volim Pulu. U Puli mi je dobar duh. Komunicira se drugačije i nekako osjećam tamošnju vibru. Vjerojatno i zato jer sam s godinama koje sam provodio u tom gradu zbog posla ušao u, meni dobru, škvadru. Stoga ne bježim da je i to jedan od dobrih razloga zašto je tako. Pula je grad s najviše tvrđava i utvrda u cijeloj zemlji. Taj grad je dobar dio svoje povijesti i sam bio utvrda. Jednostavno nema šanse da se prošetete Pulom i da ne naletite na neku zidinu.

No Pula je nekako te zidove skresala na pola visine, uvijek ima neki detalj, neka zgrada ili pitaj-boga-tko-zna-što nevezano za neke urbanističke planove što je taj grad učinio nekako gostoljubivim. Kao da sami građani ne žele ni fizičku ni mentalnu fotrifikaciju za razliku od sredine iz koje potječem gdje se zidovi nekako blagonaklono doživljavaju. Pula se, po meni,  dokazala da je u stanju upiti tu neku lošu i donesenu vibru blokirati je, ili je bar ublažiti. A tih loših donesenih vibri sam se nagledao solidan broj godina zahvaljujući Pula Film Festivalu koji su svakakve ekipe crpitelja energije, raznoraznih nacionalno prosvijetljenih udava i kultur-kunst namćora zapljuskivali. Svaki sa svojom hermetičnom vibrom, koja se u trenu raspline i pretvori u dječju sreću, ako je stanovita osoba redatelj ili glumac koji dobije gromoglasan aplauz na kraju projekcije u Areni. Po gledateljskoj statistici u cijeloj Hrvatskoj, za mnoge filmaše to je prvi i posljednji takve vrste i brojnosti.

Pa još kad se sjetim, ne tako davnih, vremena kad filmske ekipe i redateljski kružoci nisu međusobno komunicirali. Kao minijaturna zavađena plemena koja se mjerkaju i procjenjuju tko ima jače žnore za što prije potegnuti lovu za film. Ono, može li se biti baja i biti na Puli tri godine za redom sa svojim filmom. A uglavnom su tada bile tri vrste plemena. Prvi: stari, uglavnom dobri, ali zaboravljeni, zatim: stari, dobro pozicionirani sa snažnom željom da ih se pod svaku cijenu nikako ne zaboravi, bez obzira na talent i treći: mladi, često brzo spržene nadobudnosti u trenutku kad otkrivaju perspektivu u sistemu umjetnih državnih pluća filmskog svijeta, a kojem svakako trebaju atletska pluća. Samo što nam zemlja ni u ostalim segmentima nije nešto atletski raspoložena. Što se ovih potonjih mladih filmaša tiče, nije nimalo čudno, trebalo je samo biti na presicama Antuna Vrdoljaka koje su se obično pretvarale u monodrame čovjeka koji snažnim emocijama u i izražajnoj pozi Meštrovićevih skulptura zida kojekakve kutur-kunst katedrale duha i sve poziva na red, dok se s druge strane ponašao kao nezasitni lik sklon stjecanju titula, dobara i pozicija, sa neotesano visoko dignutim laktovima kako bi za svaki slučaj zaustavio one iza sebe, pogotovo one koji ne gude u iste strune. No Pula je nekako i to apsorbirala i rasplinula. Atmosfera, doba godine, lokacija…? Tko zna što su razlozi, a nekako se dogodilo da je svake godine sve više dolazilo mladih i ‘nadobudnih’ redatelja.

Pulska Arena tijekom Pula Film Film Festivala

Možda je nešto posebno i u toj Areni koju su Rimljani podigli da bi to bio Disneyland njihovog vremena. Jedan veliki zabavni park, mjesto za duševni odmor dok se u areni čerupaju ljudi i zvijeri. Valjda to i jest prvotni mentalitet Puljana – zaposlenici zabavnog parka, koji se nikad nisu navikli na to da se u stoljećima koja su slijedila događala neprestana fortifikacija od strane svih onih koji su ga zauzimali. Ili su možda prije nego neki drugi shvatili da su zidovi jednaka prepreka za one izvan njih i one unutar njih. Valjda je zato Pula jedini grad, čija petina stanovništva pogleda hrvatski film, što se za niti jedan drugi grad u zemlji ne može reći. Što se tiče interesa, nekako je i s glazbom slično, ima one urbane bendovske vibre, festivale poput Art And Musica, Seasplasha Monte Paradisa i Viva la Pola!, koji su po svom usmjerenju bili ‘way too far’ ispred ostatka zemlje. Povremeno su znali biti masovni, ali su opstali kao kultni, oni za koje će uvijek biti dovoljno poklonika.

Seasplash je u četvrtak započeo s desetim jubilarnim izdanjem. Lokacija na štinjanskoj tvrđavi Punte Christo je odlična, čak prebogata i prevelika za 2-3 tisuće onih koji su se muvali po šest različitih florova razbacanih u okolici tvrđave i unutar nje. Seasplash je festival na kojem me više zanimalo švrljanje i druženje nego posjećivanje florova, a također me nije zanimalo striktno praćenje svega što se događa na main stageu. Ne stoga jer je to bilo dosadno, već upravo zbog opuštenosti prostora u kojem se uvijek čuje dobar ritam gdje god se nalazili. Jedini te prve večeri koji su me istinski zanimali, bio je bend Golem.

U šali sam njihov nastup prozvao svojim omiljenim Dnevnikom – produkcijski uvijek na nivou, artistički i dinamički odlično kontrastiran i s uvijek aktualnim ‘vijestima iz zemlje iz svijeta’ upakiranih u ludi plesni ritam skrojen po sistemu za svakog ponešto, od techna i drum & bassa do crossovera hip hopa i metala. Pored toga zanimljiv je i specifikum samog benda u kojem su članovi iz Slovenije, Hrvatske i Srbije. Taj bend bi se mogao definirati i kao bend s dvije paralelne ritam sekcije koje se nadopunjuju  i istovremeno stvaraju čvrstu i bogatu podlogu koja ludo švrlja po stilovima. Prva ritam sekcija su Tomec i Grabber – spoj bas gitare i sintetičkog ritma, druga su gitaristički genije Petar Dekleva i bubnjar Andrej Zavasnik koji stvaraju ono klasično (i tako rijetko) hendriksovsko rock ludilo. I naravno udarni vokalni dvojac Yuri i Chakka. Dalje>>

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X