Goran Lelas – priznat u inozemstvu, a kod kuće samo turist

Švedski kuhar, Kermit, Cookie Monster samo su neki od njegovih omiljenih likova iz djetinjstva, iz popularnog Muppet showa. Goran Lelas kreira svoj svijet lutaka. Uspješan je u Japanu, Italiji i SAD-u, dok je u svojoj matičnoj zemlji samo turist. Potrudili smo se saznati nešto više o njemu.

Goran Lelas – dizajner (Foto: Petar Stremečki)

Goran Lelas hrvatski dizajner, koji kako sam kaže, u Hrvatskoj nije ništa radio, prezauzet je s kreiranjem lutaka za vanjsko tržište. „Usvojila“ ga je Italija kada je u Milanu prvi puta izlagao 1985. godine seriju kostima inspiriranih šarenim, grafičkim namještajem Alessandra Medinija i Memfiskim dizajnerskim pokretom (Memphis design movement). S prelaskom u novi milenij premješta svoju bazu u New York gdje i danas radi, slobodno, nezavisno i za djecu. Jedini je dizajner iz regije čiji su radovi u stalnoj postavi njujorške MOMA-e, a njegove nove lutke oživjele su i u povratničkom serijalu za djecu „Na slovo, na slovo“ u susjednoj Srbiji.

Već godinu dana se ne pojavljujete u medijima, a zasigurno ima podosta novosti u radu Gorana Lelasa. Trenuto radite na  predstavi za djecu „Somewhere City“ za koju ste dizajnirali kostime, a također ste i autor iste. Možete li točnije reći o čemu je riječ?

Goran Lelas: „Somewhere City“ je  work in progress, u ovom trenutku su pripreme za najbitniji dio cijele priče vezan uz buduću popularizaciju. U međuvremenu sam održao predavanje, odnosno radionicu i imao malu izložbu u Beogradu na Belgrade Design Weeku koji se održavao od 23. do 25. svibnja ove godine. Dao sam i intervju časopisu za arhitekturu i dizajn Abitare. U svakom slučaju „Somewhere City“ se širi i kao projekt dobiva svoje finalne konture, no tome više čim se krene sa prvim realizacijama, čisto da se ne ureknem!

Editorijal za igračke Gorana Lelasa u Vogue Bambini

Radili ste za Vogue, za koji ako se jednom radi se ne spušta nivo, osim u slučaju iznimne financijske koristi ili osobite kreativne slobode.

Goran Lelas: S Vogue surađujem još uvijek na raznim projektima, a i oni prate moj rad. Inače uvijek i samo radim za Vogue, oni su mi kao familija, velika podrška. Vjerojatno sam jedini kojem su u Vogue bambini radili editorijal o igračkama na osam stranica, što je skroz neuobičajeno s obzirom da su editoriali uglavnom do četiri stranice i naravno vezani uz odjevne predmete a ne igračke!

Raditi za Vogue nije stvar financijske prirode već lojalnosti izdavačkoj kući Conde Nast, koja mi je prva otvorila vrata i pružila priliku na početku moje kreativne karijere. Tako da nema šanse da radim za neki drugi magazin. I sad kad se više ne bavim modom, oni i dalje prate moj rad i daju mi jaku podršku, što je jedan drugi nivo naše zajedničke suradnje. Inače u Italiji na primjer koji god kreativni projekt sam radio, uvijek sam imao maksimalnu kreativnu slobodu, odnosno tražili su me da radim to što je meni bilo prirodan izlaz, a ne nešto što su oni zamislili da bih mogao napraviti.

Koja je bila vaša funkcija u to vrijeme, obzirom da ste dizajner, jesi li radili i kao stilist ili umjetnički direktor?

Goran Lelas: Prvi posao mi je u Milanu bio za ondašnje izdanje modnog art časopisa Vanity, koji su uređivali Anna Piaggi i modni ilustrator Antonio Lopez, moj prvi posao bio je modni illustrator. Napravio sam četiri ilustrirane stranice za editorijal odjevnih predmeta Krizie. Nakon toga sam surađivao i sa raznim drugim izdanjima kao ilustrator, zatim kao art direktor. Za mali časopis/dodatak Vogue Bambini, koji se tada zvao Fantasticerie di Vogue Bambini sam dugo radio dječje ilustracije. Kao stilist nisam nikada radio.

Goran Lelas: Najviše me tlači biti predugo na jednom mjestu, a pogotovo na mjestima koja mi uzimaju energiju bezveze, kao npr. Zagreb (Foto: Petar Stremečki)

Koliko je zahtjevan posao u Vogueu?

Goran Lelas: Kreativni posao je uvijek zahtjevan do maksimuma, Vogue je zahtjevan ako si dio redakcije, onda si tamo praktično od 0 do 24 sata. Ako si slobodnjak kao ja onda sam Vogue nije toliki zahtjevan, odnosno to ovis o projektu koji momentalno radim za njih i naravno o vremenu predviđenom za realizaciju. Npr. sad sam crtao likove za Horoskop za Vogue Bambini, rok je bio dva tjedna a ja sam to nacrtao za dva sata. Sviđalo mi se i onda sve ide brzo, a lijepe stvari kratko traju – pa i crtanje tog horoskopa jer sam stvarno uživao crtajući ga. Inače je ovo što radim jedna velika igra, nadam se igra bez kraja. Do onog fizičkog kraja se želim igrati non-stop!

Koji je vaš profesionalni cilj na kraće, odnosno duže staze?

Goran Lelas: Pa cilj na kratke i na duge staze je započeti nove realizacije „Somewhere Citya“. Zaokružiti cijelu priču i nastaviti sa tom krasnom igrom punom iznenađenja. I naravno sačuvati dijete u sebi i u drugima.

Gdje trenutno živite?  Što vas najviše tlači u takvom načinu života, a što nikako ne bi mijenjali?

Goran Lelas: Najviše me tlači biti predugo na jednom mjestu, a pogotovo na mjestima koja mi uzimaju energiju bezveze, kao npr. Zagreb. Inače živim putujući, pogotovo sada kada su mi realizacije vezane uz četiri grada i tri države. Gipsy style of life, ne bih ništa mijenjao, samo bih pojačao ta putovanja, u ovom trenutku sva koncentracija mi je usmjerena na New York.

Igračke ‘Somewhere City’

Kojim je putem išlo vaše školovanje?

Goran Lelas: Moje školovanje je bio vrlo dosadan period u Zagrebu. Četiri puta sam išao na prijemni na Likovnu akdemiju i po njihovom mišljenju nisam bio (hvala Bogu) dovoljno dobar (smijeh). Zatim sam upisao i završio fakultet za tekstilni i odjevni dizajn u Zagrebu, no prava škola je bila ona ulična, odnosno životna koja je počela u Milanu i taj tip škole sa svim mogućim greškama, učenjima, snalaženjima mi je i najdraži. Još uvijek učim i učim, pogotovo u ovom sadašnjem projektu, ima užasno puno stvari koje nisam nikad prije radio, tako da sada u isto vrijeme učim i razvijam projekt.

Somewhere City

 

Obzirom na angažman na dječjoj (ali ne samo za malene) predstavi kakav je tvoj odnos s klincima?

Goran Lelas: Moj odnos sa klincima je fantastičan. Obožavam klince, „Somewhere City“ je posvećen njima. Želim im pokloniti taj neki novi svijet koji će ih inspirirati da i oni stvore neke svoje svjetove, da nam otvore svoja kreativna vrata i da i mi budemo inspirirani njihovim fantazijama.

Opišite kako je tekao vaš put ka jazz glazbi, kada je nastupilo inficiranje, kako ste postali ljubitelj jazza?

Goran Lelas: Volim jazz. Prvo me je privukao orkestralni jazz, Glenn Miller. Puno sam crtao uz njegovu glazbu. Zatim su na red došli Louis Armstrong, Ella Fitzgerald, Etta James, pa Clint Eastwood i njegov film „Bird“ o Charlieju Parkeru. Zatim onaj krasan film o Dexteru Gordonu, „Round Midnight“ i Ronnie Scott jazz club u Londonu. Jazz je uvijek u meni, na kraju krajeva New York je jazzy town. Jazz je za mene poezija, muzika priča priču o duši i njenom momentalnom putovanju.

Kako pronalazite inspiraciju, odnosno za čime posežete u trenucima kada niste baš najraspoloženiji za posao?

Goran Lelas: Pa inspiraciju i ne tražim, to je stvar trenutka, energije, otvaranja, hipersenzibilnosti danog trenutka. Sreća, tuga, igra, znatiželja, cappuccino, emocije… Kad nisam raspoložen za posao posežem za olovkom i papirom i znatiželjno gledam što će taj tren izaći na papir, jer to nikada ne znam. Imam sreću da kad mi se ne radi imam hobi koji mi je u isto vrijeme i posao, pravi pravcati perpetuum mobile (smijeh).

Goran Lelas: Inspiraciju ne tražim, to je stvar trenutka, energije, otvaranja, hipersenzibilnosti danog trenutka. Sreća, tuga, igra, znatiželja, cappuccino, emocije… (Foto: Petar Stremečki)

Danas su ljudi više ili manje opterećeni jednom tako glupom ali iznimno popularnom, simptomatičnom i očitom podjelom ljudi na gay i obične. je li to uistinu tako važno u svijetu i poslu kojim se bavite?

Goran Lelas: Nisam gay, no u svom poslu sam ih upoznao jako puno. Prvi posao sam i izgubio jer nisam bio gay, a nisam pristao na igru (smjeh). Moram priznati da mi inače bilo kakve podjele na ovo ili ono mi idu na živce, ne volim fundamentalizme, dogmatizme, potenciranja različitosti sa raznim filozofiranjima o tome i raspravljanja o intimnim osobnim izborima. Mislim da ima i bitnijih stvari u životu. Ta podjela i rasprava o toj podjeli gdje se ovi ili oni osjećaju ugroženi u cijeloj toj priči je vrlo vrlo dosadna! Imam puno gay prijatelja i prijateljica, to je stvar njihovog životnog izbora i ako ih to čini sretnim i smirenima onda je to sasvim ok. Međutim tolerancija mora biti obostrana.

U Italiji je modna scena osamdesetih bila gay scena, pa i u Vogueu, a onda su stvar u ruke preuzele jake i inteligentne žene. Danas kao danas, imamo još uvijek glad u Africi, treba napokon stati na kraj svim bolestima, prestati ratovati više, otvarati se, komunicirati, respektirati različitosti, kako u religiji, tako i u životnim izborima. Po meni kad bi se ljudi više igrali, više bili djeca, a manje lažni odrasli. Bilo bi puno, puno ljepše.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X