Goran Lelas – priznat u inozemstvu, a kod kuće samo turist

Švedski kuhar, Kermit, Cookie Monster samo su neki od njegovih omiljenih likova iz djetinjstva, iz popularnog Muppet showa. Goran Lelas kreira svoj svijet lutaka. Uspješan je u Japanu, Italiji i SAD-u, dok je u svojoj matičnoj zemlji samo turist. Potrudili smo se saznati nešto više o njemu.

Goran Lelas – dizajner (Foto: Petar Stremečki)

Goran Lelas hrvatski dizajner, koji kako sam kaže, u Hrvatskoj nije ništa radio, prezauzet je s kreiranjem lutaka za vanjsko tržište. „Usvojila“ ga je Italija kada je u Milanu prvi puta izlagao 1985. godine seriju kostima inspiriranih šarenim, grafičkim namještajem Alessandra Medinija i Memfiskim dizajnerskim pokretom (Memphis design movement). S prelaskom u novi milenij premješta svoju bazu u New York gdje i danas radi, slobodno, nezavisno i za djecu. Jedini je dizajner iz regije čiji su radovi u stalnoj postavi njujorške MOMA-e, a njegove nove lutke oživjele su i u povratničkom serijalu za djecu „Na slovo, na slovo“ u susjednoj Srbiji.

Već godinu dana se ne pojavljujete u medijima, a zasigurno ima podosta novosti u radu Gorana Lelasa. Trenuto radite na  predstavi za djecu „Somewhere City“ za koju ste dizajnirali kostime, a također ste i autor iste. Možete li točnije reći o čemu je riječ?

Goran Lelas: „Somewhere City“ je  work in progress, u ovom trenutku su pripreme za najbitniji dio cijele priče vezan uz buduću popularizaciju. U međuvremenu sam održao predavanje, odnosno radionicu i imao malu izložbu u Beogradu na Belgrade Design Weeku koji se održavao od 23. do 25. svibnja ove godine. Dao sam i intervju časopisu za arhitekturu i dizajn Abitare. U svakom slučaju „Somewhere City“ se širi i kao projekt dobiva svoje finalne konture, no tome više čim se krene sa prvim realizacijama, čisto da se ne ureknem!

Editorijal za igračke Gorana Lelasa u Vogue Bambini

Radili ste za Vogue, za koji ako se jednom radi se ne spušta nivo, osim u slučaju iznimne financijske koristi ili osobite kreativne slobode.

Goran Lelas: S Vogue surađujem još uvijek na raznim projektima, a i oni prate moj rad. Inače uvijek i samo radim za Vogue, oni su mi kao familija, velika podrška. Vjerojatno sam jedini kojem su u Vogue bambini radili editorijal o igračkama na osam stranica, što je skroz neuobičajeno s obzirom da su editoriali uglavnom do četiri stranice i naravno vezani uz odjevne predmete a ne igračke!

Raditi za Vogue nije stvar financijske prirode već lojalnosti izdavačkoj kući Conde Nast, koja mi je prva otvorila vrata i pružila priliku na početku moje kreativne karijere. Tako da nema šanse da radim za neki drugi magazin. I sad kad se više ne bavim modom, oni i dalje prate moj rad i daju mi jaku podršku, što je jedan drugi nivo naše zajedničke suradnje. Inače u Italiji na primjer koji god kreativni projekt sam radio, uvijek sam imao maksimalnu kreativnu slobodu, odnosno tražili su me da radim to što je meni bilo prirodan izlaz, a ne nešto što su oni zamislili da bih mogao napraviti.

Koja je bila vaša funkcija u to vrijeme, obzirom da ste dizajner, jesi li radili i kao stilist ili umjetnički direktor?

Goran Lelas: Prvi posao mi je u Milanu bio za ondašnje izdanje modnog art časopisa Vanity, koji su uređivali Anna Piaggi i modni ilustrator Antonio Lopez, moj prvi posao bio je modni illustrator. Napravio sam četiri ilustrirane stranice za editorijal odjevnih predmeta Krizie. Nakon toga sam surađivao i sa raznim drugim izdanjima kao ilustrator, zatim kao art direktor. Za mali časopis/dodatak Vogue Bambini, koji se tada zvao Fantasticerie di Vogue Bambini sam dugo radio dječje ilustracije. Kao stilist nisam nikada radio.

Goran Lelas: Najviše me tlači biti predugo na jednom mjestu, a pogotovo na mjestima koja mi uzimaju energiju bezveze, kao npr. Zagreb (Foto: Petar Stremečki)

Koliko je zahtjevan posao u Vogueu?

Goran Lelas: Kreativni posao je uvijek zahtjevan do maksimuma, Vogue je zahtjevan ako si dio redakcije, onda si tamo praktično od 0 do 24 sata. Ako si slobodnjak kao ja onda sam Vogue nije toliki zahtjevan, odnosno to ovis o projektu koji momentalno radim za njih i naravno o vremenu predviđenom za realizaciju. Npr. sad sam crtao likove za Horoskop za Vogue Bambini, rok je bio dva tjedna a ja sam to nacrtao za dva sata. Sviđalo mi se i onda sve ide brzo, a lijepe stvari kratko traju – pa i crtanje tog horoskopa jer sam stvarno uživao crtajući ga. Inače je ovo što radim jedna velika igra, nadam se igra bez kraja. Do onog fizičkog kraja se želim igrati non-stop!

Koji je vaš profesionalni cilj na kraće, odnosno duže staze?

Goran Lelas: Pa cilj na kratke i na duge staze je započeti nove realizacije „Somewhere Citya“. Zaokružiti cijelu priču i nastaviti sa tom krasnom igrom punom iznenađenja. I naravno sačuvati dijete u sebi i u drugima.

Gdje trenutno živite?  Što vas najviše tlači u takvom načinu života, a što nikako ne bi mijenjali?

Goran Lelas: Najviše me tlači biti predugo na jednom mjestu, a pogotovo na mjestima koja mi uzimaju energiju bezveze, kao npr. Zagreb. Inače živim putujući, pogotovo sada kada su mi realizacije vezane uz četiri grada i tri države. Gipsy style of life, ne bih ništa mijenjao, samo bih pojačao ta putovanja, u ovom trenutku sva koncentracija mi je usmjerena na New York.

Igračke ‘Somewhere City’

Kojim je putem išlo vaše školovanje?

Goran Lelas: Moje školovanje je bio vrlo dosadan period u Zagrebu. Četiri puta sam išao na prijemni na Likovnu akdemiju i po njihovom mišljenju nisam bio (hvala Bogu) dovoljno dobar (smijeh). Zatim sam upisao i završio fakultet za tekstilni i odjevni dizajn u Zagrebu, no prava škola je bila ona ulična, odnosno životna koja je počela u Milanu i taj tip škole sa svim mogućim greškama, učenjima, snalaženjima mi je i najdraži. Još uvijek učim i učim, pogotovo u ovom sadašnjem projektu, ima užasno puno stvari koje nisam nikad prije radio, tako da sada u isto vrijeme učim i razvijam projekt.

Somewhere City

 

Obzirom na angažman na dječjoj (ali ne samo za malene) predstavi kakav je tvoj odnos s klincima?

Goran Lelas: Moj odnos sa klincima je fantastičan. Obožavam klince, „Somewhere City“ je posvećen njima. Želim im pokloniti taj neki novi svijet koji će ih inspirirati da i oni stvore neke svoje svjetove, da nam otvore svoja kreativna vrata i da i mi budemo inspirirani njihovim fantazijama.

Opišite kako je tekao vaš put ka jazz glazbi, kada je nastupilo inficiranje, kako ste postali ljubitelj jazza?

Goran Lelas: Volim jazz. Prvo me je privukao orkestralni jazz, Glenn Miller. Puno sam crtao uz njegovu glazbu. Zatim su na red došli Louis Armstrong, Ella Fitzgerald, Etta James, pa Clint Eastwood i njegov film „Bird“ o Charlieju Parkeru. Zatim onaj krasan film o Dexteru Gordonu, „Round Midnight“ i Ronnie Scott jazz club u Londonu. Jazz je uvijek u meni, na kraju krajeva New York je jazzy town. Jazz je za mene poezija, muzika priča priču o duši i njenom momentalnom putovanju.

Kako pronalazite inspiraciju, odnosno za čime posežete u trenucima kada niste baš najraspoloženiji za posao?

Goran Lelas: Pa inspiraciju i ne tražim, to je stvar trenutka, energije, otvaranja, hipersenzibilnosti danog trenutka. Sreća, tuga, igra, znatiželja, cappuccino, emocije… Kad nisam raspoložen za posao posežem za olovkom i papirom i znatiželjno gledam što će taj tren izaći na papir, jer to nikada ne znam. Imam sreću da kad mi se ne radi imam hobi koji mi je u isto vrijeme i posao, pravi pravcati perpetuum mobile (smijeh).

Goran Lelas: Inspiraciju ne tražim, to je stvar trenutka, energije, otvaranja, hipersenzibilnosti danog trenutka. Sreća, tuga, igra, znatiželja, cappuccino, emocije… (Foto: Petar Stremečki)

Danas su ljudi više ili manje opterećeni jednom tako glupom ali iznimno popularnom, simptomatičnom i očitom podjelom ljudi na gay i obične. je li to uistinu tako važno u svijetu i poslu kojim se bavite?

Goran Lelas: Nisam gay, no u svom poslu sam ih upoznao jako puno. Prvi posao sam i izgubio jer nisam bio gay, a nisam pristao na igru (smjeh). Moram priznati da mi inače bilo kakve podjele na ovo ili ono mi idu na živce, ne volim fundamentalizme, dogmatizme, potenciranja različitosti sa raznim filozofiranjima o tome i raspravljanja o intimnim osobnim izborima. Mislim da ima i bitnijih stvari u životu. Ta podjela i rasprava o toj podjeli gdje se ovi ili oni osjećaju ugroženi u cijeloj toj priči je vrlo vrlo dosadna! Imam puno gay prijatelja i prijateljica, to je stvar njihovog životnog izbora i ako ih to čini sretnim i smirenima onda je to sasvim ok. Međutim tolerancija mora biti obostrana.

U Italiji je modna scena osamdesetih bila gay scena, pa i u Vogueu, a onda su stvar u ruke preuzele jake i inteligentne žene. Danas kao danas, imamo još uvijek glad u Africi, treba napokon stati na kraj svim bolestima, prestati ratovati više, otvarati se, komunicirati, respektirati različitosti, kako u religiji, tako i u životnim izborima. Po meni kad bi se ljudi više igrali, više bili djeca, a manje lažni odrasli. Bilo bi puno, puno ljepše.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X