Goribor u Ksetu – osam godina poslije

U američkim filmovima, 8 godina poslije, kada se protagonist vrati na mjesto krimena najčešće to radi raščupan beštijama prošlosti, koncentriran motivom da rasplete predestinirani čvor kojeg se, eto, nikako nije dalo zaobići. U tih je 8 godina junak postao žrtva sistema i humus za brlju i klomazepame, međutim, rješava da se vrati na početak i vidi ‘ko je ko i ko je kome i šta će on u svemu tome’.

Goribor u Ksetu (Foto: Tomislav Sporiš)

Prošlo je, dakle, 8 godina otkako su se momci iz Bora prvi put okupili ispod skromne KSET-ove rasvjete. Osmica je lijep, okrugao broj, numerički pogodan za reviziju i resetiranje. U tih je 8 godina stalo beštija i beštijica čiji bi se nominalizam dao izvući kao ‘ex-yu post shit balkan smeće od života’. Tu negdje prestaje svaka poveznica s američkim junakom koji rasplete petlju koja ga priječi da živi i jebe dugo i berićetno.

U domaćoj verziji, onoj hiperrealnoj, umjesto hepi enda na kraju, dim mašina otkrije Stojkovića u profilnom kontrapostu i u početku zasmeta ozvučenje. Kada je on spreman, vrijeme je da se potone. Koncert je najavljivan kao gig za prave fanove. I zaista, Goribor je momentalno u rascjepu između sentimentalne turneje po regiji i administrativnog rješavanja novog DVD live izdanja s prošlogodišnjeg duplo rasprodanog koncerta u Vintage Industrial Baru. Isti predstavlja vrhunac njihove live karijere, baš kao što je prije 8 godina to bio bootleg iz KSET-a kojeg sam zahvaljujući Zdenku Franjiću uspio pogledati na DVD-u.

I baš onako kako se u američkim filmovima sve mijenja, ovdje se ne izmjenjuje ništa osim nove porcije toplih govana o kojima valja pjevati, osim svježih egzistencijalističkih začkoljica koje valja uglazbiti, osim novih problema kojima treba dati bas liniju, osim novog plača kojeg treba zakočiti riffom, sve to pred istom publikom. U skladu s tim “Jureći ljubav” novi singl i prekršeno obećanje o temporalnoj šutnji u eteru i nije toliko novi singl koliko jest staro romantičarsko navigiranje po fluidnosti života koji uz sve svoje neuhvatljive mijene pojedinca uvijek vrati mjestu koje je već vidio. Ili u ovom kontekstu, mjestu kojem je već svirao.

U nešto manje od dva sata svirke, Goribor pod tim okolnostima dolazi u punom naletu s gitarističkim refleksijama iz drugog plana koje kad postanu pre-blues u jednom fušu postaju trip-hopični, bas struktura sinoć je bila funky više no ikad prije, ali u trenutku kada postane preslatka presiječe ju Stojkovićev hroptaj i nekontrolirani trzaj po snareu. Da je gore, ne bi valjalo. Da je Stojkovićevo pjevanje nešto manje repetitivno i nešto manje recitativno, ne bi valjalo. Da pazi na melodičnost, a ne na poruku, bio bi Majke.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh