HTV je napravio stanoviti iskorak ‘velikodušnim’ pripuštanjem srpskog benda u hrvatski televizijski eter.
Iako sam već pisala afirmativno o emisiji “Ružiona”, jučerašnje me je izdanje baš ugodno iznenadilo. Domaćin ovotjednoga izdanja bio je Goribor, jedan od najzanimljivijih i svakako najosebujnijih bendova koji su se pojavili u zadnje vrijeme na domaćoj glazbenoj sceni. A domaća je glazbena scena sve ono što se producira na području onoga što se danas tako iritantno forsira nazivati regijom, a što Rambo Amadeus ironično zove ‘na ovim prostorima’, a što je zapravo kulturno-jezični prostor bivše Jugoslavije.
To su, nakon svih tenzija izazvanih ratovima ‘na ovim prostorima’, u nas prvi shvatili na radiju 101, puno prije spektakularnog samoubojstva ove kultne radio stanice, pa su u emisiji Cener godinama puštali sve zanimljive glazbene pojave ne ograničavajući glazbu na okvire zadane državnim granicama i odbijajući se baviti brojanjem krvnih zrnaca umjetnika. Njihov su primjer, doduše mnogo kasnije, preuzele i mnoge druge državne radiostanice, dok su se pak državne televizije po tom pitanju držale rezervirano, pripuštajući povremeno poneki, uglavnom ironično ili zabrinuto intoniran prilog o nekoj nepoćudnoj društvenoj pojavi, poput turbofolka koji nekontrolirano buja preko granica prijeteći razoriti naše društvene vrijednosti.
Stoga me je ugodno iznenadilo što su HTV-ovi urednici dopustili da “Ružiona” predstavi Goribor, koji nije samo rokenrol bend iz srpskog provincijskog gradića, već bend društveni kritičar koji propituje sve one univerzalne pojave s kojima se svi mi u ovoj tužnoj “regiji” gotovo svakodnevno bakćemo. Vjerojatno je tome presudila činjenica što je Goribor svoju afirmaciju dobio zahvaljujući upravo hrvatskim izdavačima i kritičarima koji su prepoznali njegove kvalitete, kao i to što žive i rade na relaciji Zagreb – Pula, no to i nije toliko važno. Ono što je važno jest da je HTV napravio stanoviti iskorak “velikodušnim” pripuštanjem srpskog benda u hrvatski televizijski eter. Zvuči pomalo bedasto, ali doista nije nevažno, pogotovo ako imamo na umu onaj sramni pokušaj čišćenja javne televizije od tzv. “nehrvatskih elemenata” koji je početkom ’90-ih sproveo tadašnji glavni urednik javnoga servisa, a koji je bio samo početak politike zatvaranja kulturnog prostora u puke državne okvire.
Uredničko-novinarski tim osvježavajuće zabavno-informativne “Ružione” s velikom pažnjom odabire lokacije za predstavljanje svakog pojedinog benda, smještajući ih u mizanscen koji najviše odgovara njihovoj provenijenciji, pa je tako emisija o Kawasaki 3P-u snimljena u Jabuci, ona o Bambi Molestersima u prekrasnoj rockabilly garaži uređenoj u maniri Lynchevog filmskog seta, dok su za Goribor odabrali devastirani Studentski centar, odnosno prostor ispred nekad predivnog Francuskog paviljona koji danas, navodno rastavljen zbog obnove, prekriven skelama i bijelim platnom, zloguko personificira rasap svega kulturnog što je u glavnom gradu (i ne samo u njemu) postojalo, a što se zbog profita pojedinaca devastiralo ili je pušteno da propadne i padne u zaborav. Baš takav mizanscen savršeno nenametljivo opisuje i izričaj samog benda, njihovu oporu, depresivnu poeziju umotanu u prljavi rokenrol, onakav koji se mora slušati pažljivo i koji može izazvati nelagodu, ali nikako ne i ravnodušnost kod slušatelja.
“Ružiona” je u samo dva mjeseca postojanja napravila velik posao i profilirala se kao važna pop-kulturna emisija koja istovremeno i zabavlja i informira, propituje i subverzivno djeluje, što je za jednu tromu i uglavnom izrazito dosadnu javnu televiziju nezanemariv korak naprijed. Baš, baš odlična emisija. Želim joj još mnogo sezona i neki normalniji termin. Iako, kad bolje razmislim, ovaj ponoćni baš je nekako rokerski.
Prijašnje Peglanje ekrana: Apeli, apeli…