Kome je pukla ‘Žica’?

Novogodišnji praznici idealna su prilika da se čovjek malo odmori od televizije na koju je u zimskim mjesecima, u nedostatku novca i bolje zabave, osuđen. Odmor donosi odmak i mogućnost svježeg početka koji je simbolički sadržan već u samom pridjevu ‘nova’.

Jelena Svilar (Foto: Nino Šolić)

Pa tako u Novoj godini imamo novog glavnog urednika koji je najavio novi početak neke nove ere na Hrvatskoj televiziji, odlučivši novim sadržajem okrenuti novu stranicu i upustiti se u nemilosrdni rat za gledanost s Novom TV koja, usput rečeno, kao komercijalna televizija nikako ne može biti konkurencija javnoj. Puno je dakle toga novoga, a je li baš sve što je novo ujedno i dobro, prepušteno je na prosudbu gledateljima.

Tako je i Stanković, nakon što je staru godinu zaključio potpuno nepotrebnim intervjuom s Mamićem, odlučio okrenuti novu, čistu stranicu i u goste, nakon punih sedam godina, pozvati pisca, publicistu, bosansko-hercegovačkog akademika, doživotnog počasnog predsjednika svjetskog PEN-a i jednog od najprevođenijih hrvatskih književnika u svijetu, Predraga Matvejevića.

Neobično je, nakon tolikih godina terora raznih promotera vlastitih ega koji navodno djeluju u nacionalnom interesu, u eteru javne televizije čuti intervju s čovjekom zbog kojeg ćete konačno doživjeti stanoviti ushit što pripadate istom narodu, iako je upravo nacionalni identitet ono što Matvejević, kao deklarirani Jugoslaven, nikada nije osjećao imanentnim sebi samom. U razgovoru o identitetu, o kojemu je u životu u inozemstvu mnogo pisao, objasnio je Stankoviću kako se pridjev ‘identitaran’ već dugo u europskim jezicima doživljava pejorativnim ako se percipira kao jednina. Identitet je pluralan i nacionalnost je samo jedna od komponenata identiteta, uz mnoge druge identitete koji kao mozaik čine osobu, poput jezika, vjere, spola i svega ostalog što je u posljednjih dvadesetak godina potiskivano u drugi plan.

Predrag Matvejević u emisiji 'Nedjeljom u 2' (HRT)

Nimalo ogorčen, blagim je tonom i lijepom hercegovačkom dikcijom pojasnio Matvejević kako je jugoslavenska ideja koja je, danas je razvidnije nego ikada, potpuno neostvariva i prevladana kao projekt, iako političke elite svih zemalja bivše Jugoslavije i danas posežu za njom kako bi plašili neuk narod odvraćajući mu time pažnju s pravih problema. Govorio je o tome kako bi se hrvatski narod konačno trebao saživjeti sa svojom jugoslavenskom prošlošću i shvatiti da su upravo Hrvati bili protagonisti jugoslavenske ideje, od Strossmayera, preko Križanića, Supila, do Krleže, staviti je u kontekst vremena i ponositi se time te tako konačno jednom raskrstiti s kompleksaškim odnosom prema toj povijesnoj činjenici. Ono što u toj ideji njega, kao dosljednog zagovornika jugoslavenstva, čini ponosnim nalazi se u odnosu koji je Hrvatska, u doba kada je u jugoslavenskoj zajednici ravnopravno, a počesto i dominantno učestvovala, njegovala prema kulturnoj produkciji drugih slavenskih zemalja, što bi se zapravo prije moglo protumačiti kao kozmopolitizam nego kao jugoslavenstvo. Ako se toga odreknemo, smatra Matvejević, osuđeni smo na jalovi provincijalizam u prostoru kojim dominira nelagoda kulture.

Neuvijeno je Matvejević govorio o tužnom, krvavom raspadu bivše nam države, nazvavši ga građanskim ratom, što je zacijelo izazvalo bijes kod mnogog gledatelja Nedjeljom u 2. Ali, kako zamjeriti čovjeku koji gleda kako mu se zemlja raspada što isti taj raspad doživljava građanskim ratom?

Osvrnuo se i na svoje prijateljstvo sa Sanaderom čije je kapacitete, očito, izrazito cijenio dok su još bili usmjereni samo na znanost, te je potvrdio kako ga je želio posjetiti u zatvoru. Govorio je s divljenjem o Titu i njegovoj borbi protiv fašizma, objasnivši kako i dalje smatra da smo živjeli u socijalizmu s ljudskim licem, u zemlji gdje su možda poneki pojedinci bili lišeni nekih svojih prava, ali u kojoj je klima bila slobodna za stvaranje, obrazovanje i napredak svakoga, za što je upravo Titovo okretanje leđa Staljinu po njegovu mišljenju bilo zaslužno. Logično je da se ovaj krležijanac, nesuđeni hrvatski Eckerman, u svjetlu 30. godišnjice smrti, osvrnuo i na Krležu i svoje razgovore s njim, poprilično ogorčen današnjim odnosom prema ovom velikom piscu zaslužnom za svu dimenziju današnje hrvatske kulture. Dalje>>

Zadnje od Koluma - Peglanje ekrana

Apeli, apeli…

Danas je, pak, na internetu izašao i trominutni video-apel u kojemu 57
Idi na Vrh