Sisački indie rock bend Hari & Fat Sons objavio je debi album ‘Green Line – Red Line’, a Ravno do dna se potrudio saznati tko je tu Hari, a tko debeli sinovi.
Tko je Hari i tko su mu debeli sinovi? Ponešto o skupljanju i prošlosti, korijenima benda?
Haris Ćehić: Međusobno se poznajemo desetak, petnaestak godina, i svirali smo u raznoraznim kombinacijama i formacijama bendova. Kako to i biva u maloj sredini, kao što je Sisak. Svatko sa svakim svira, pa nije nimalo čudno da petero istih ljudi svira u četiri, pet bendova. Takva je i naša sudbina. Počeli smo zajedno svirati 2011., u ovoj postavi, nakon prestanka rada s matičnim bendovima. Juraj je svirao u Kardinalima, a Medo, Dinko i ja u Feetu, i još nekim lokalnim bendovima. Uglavnom, od 2011. smo zajedno u H&FS.
Kako ste došli do imena uostalom? Ima li veze s kilažom benda ili je interna fora?
Haris Ćehić: Te 2011. sam kod gitariste Mede snimio neke stvari na ukuleleu, radeći na svojoj “kao” solo karijeri, pa smo došli na ideju da preostala trojica budu “prateći” bend. Pošto su njih trojica u to vrijeme bili malo punašniji, sami su si izabrali ime Fat sons (Debeli sinovi). Obzirom na svoju tadašnju kilažu, nisam mogao biti dio toga. A i kvart u kojem živim u Sisku, u Željezari, u njemu se ekipa međusobno oslovljava sa sine i majstore. E, pošto sam iz majstorskog dijela, nisam sin. Pa kako god okreneš morao sam biti Hari.
A današnjica i internet pristunost? Vjerujem da se sve svodi na DIY principe ili?
Haris Ćehić: Mislim da je ovo vrijeme Facebooka, Soundclouda, Youtubea, Bandcampa idealno za bilo kakav početak, razvoj, uspjeh pa i potonuće benda. U principu ti ni ne treba izdavačka kuća za objavljivanje albuma. Izdavači imaju jedinu prednost što te mogu više progurati, imaju više kontakata, ali se meni ne sviđa ta priča što moraš otkupiti dio svojih albuma, i što svo snimanje plaćaš sam, miksanje, produkciju, dizajn albuma. Pa već ako to sve sam i financiram, mogu i sam izdati album. Dobio sam sve dozvole ZAMP-a za izdanje, tako da sam sam svoj gazda. Zasad! Objavio sam fizičko digipack izdanje albuma i digitalnu verziju na Bandcampu za besplatan download, pa tko želi….. Zasad mi i odgovara ovaj koncept DIY. Možda se u skoroj budućnosti nešto i promjeni.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=QWyWhGWw5KQ[/youtube]
Ako se ne varam, i Arctic Monkeys su prvi album objavili na Myspaceu, i eto gdje su sad. U Hrvatskoj je gro izvođača koji rade po principu DIY, ako netko uspije napraviti posao, to će biti odlično. A obzirom na količinu bendova i autora, netko će se ispalit u orbitu.
Facebook je idealan za promociju benda, besplatan je i sveprisutan. Bandcamp isto tako, idealan. Jedino se time, po meni, gubi kultura slušanja glazbe. Današnji prosječni slušatelj nema živaca poslušat album od početka do kraja u mp3 formatu. To je problem, nitko ne kupuje CD-e, vinile. Glazba se skida, briše, sve je nekako brzo. Zato sam i snimio album od 35 minuta, da nije predugačak, valjda će ga ljudi moći poslušati od početka do kraja, ne prebacujući nervozno na iduću pjesmu. Ako se nešto ne popravi farmaceuti će profitirat na tabletama za smirenje.
Je li Vama glazba hobi/gušt/izgovor za druženje, preživljavanje, strast/potreba ili nešto peto?
Haris Ćehić: Uvijek izgovor! I kod punice i cure i žene, he, he. I dobar antistres program. Nismo nikad, ni s prošlim bendovima, ništa posebno zarađivali, pa je cijela glazba još uvijek igra. Igra je prerasla u potrebu, strast, druženje itd. Lijepo je imati bend i dobre kolege u bendu. Nekoga s kim ćeš poslije probe otići na kebab i pivo. Dalje>>