‘Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu’ – Mira Furlan.
Gubitci velikih ljudi inače imaju tendenciju ostaviti izrazito dubok trag. Ipak, usprkos povremenim navalama boli, nekako se s gubitkom naučimo nositi i taj dubok trag postane esencijalnim dijelom onoga što nas čini time što jesmo. U slučaju iznenadnog gubitka Mire Furlan trag je jako dubok, a bol je prevelika. Osjećat će se još dugo, dugo vremena, a kako vrijeme bude prolazilo i svijet bude postajao eksponencijalno gluplji, na vječito frišku ranu posipat će se sve više soli.
Ove se prejake boli, nažalost, nećemo moći riješiti, a Mirin značajan aktivizam, kao i glumački, prozni i glazbeni opus vrijedan divljenja (Kata – “Velo Misto”, Danielle Rousseau – “Lost”, Delenn – “Babylon 5”, Zdenka – “Nepokoreni Grad”…), ali i njena snažna želja da naprosto svijet učini ljepšim i ugodnijim mjestom obitavanja, ostat će zauvijek zabilježeni u srcima onih od nas koji smo svojevoljno pristali biti njeni suborci.
Veliki ljudi. Jesu li to oni koji za svog života prođu neopaženima, ispod radara, na najkrajnjim marginama i kakvog diskursa – pa se, nakon što ih jednog dana nema među živima, najednom javno mijenje o njima radikalno mijenja i generalni puk pada na dupe od silnog genija kojeg su godinama imali pred nosom? Možda. Jesu li to oni ljudi koji žive udobno od svog rada i koji su u datim područijima došli do određene razine uspjeha? Možda. Jesu li to oni ljudi kojima se s punim pravom može nadjenuti epitet “kompletne ličnosti”? Možda. Mira Furlan spada u sve tri kategorije, a njena priča – ako se ograniči na ovo naše balkansko podneblje – nije prožeta lijepim iskustvima.
Najbolje se na tu grotesknu percepciju njena lika u očima “domaćeg” puka osvrnuo mirovni radnik Goran Božičević, posvetivši danas Facebook status velikoj umjetnici: “Ima nešto posebno neugodno u fizičkoj smrti Velike Umjetnice. Podsjećanje na to koliko smo izuzetnih Ljudi protjerali stavljajući Naciju na pijedestal. Davno smo izgubili pravo čuditi se zašto nam je tako kako jest. Njen stvarni povratak nije bio moguć jer smo se svi promjenili, ne samo vlast. Teškoje to probaviti pa će i danas mnogi rukom odmahnuti na njen spomen. Nacionalizam zato i jeste žilav i privlačan jer hrani u nama tu niskost, nije važno kakva sam osoba jer je Nacija velika. I tako smo okruženi raznim Žinićima, Kuščevićima, Rimčevkama, raznim domoljubima, mediokritetima čije je ovo vrijeme, ne zavaravajmo se, njihovo je. Njen pravi grijeh je u njenoj umjetničkoj i ljudskoj veličini koja nije bila na prodaju. Neoprostivo. Zato izgnanstvo.”
Istina, mnogi će zaista odmahivati rukom – ponukani ružnom, sada već sistemskom “domoljubnom” notom – na spomen nje i njena odlaska, iako je, baš kako i priliči kompletnoj ličnosti, u javnoj sferi držala da bilo kojem obliku fašizma, pa tako i tom paradoksalnom domoljublju nije mjesto u našem društvu. Kao istinski domoljub. Naravno, to će najbolje objasniti Mira svojim riječima iz razgovora za Peščanik koji je vodila novinarka Heni Erceg: “Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sustava gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti. Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: „Jesmo li mi Talijani?“, on mi je mudro odgovorio: „Ovisi iz kojeg ugla gledamo“. A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: „Furlani nisu Talijani. Oni su Furlani“. Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis „Slovenac“, a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskim jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više manje, proizvoljne. Moj drugi djed Fritz Weil je imao mogućnost da ode u Izrael i da se tako spasi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je odbio otići jer nije vjerovao ni u koji, pa tako ni cionistički, nacionalizam. Toga je vjerovanje stajalo glave, mučki je, naime, ubijen u ustaškom logoru Jasenovac. Odrasla sam, dakle, na tim užasnim pričama i na strahu od svakog nacionalizma i fašizma. To je naprosto dio mog bića.”
Jedna krucijalna stvar ovdje mnoge od nas bode u oči i kristalno je jasna: lik Mire Furlan u ovoj se društveno-političkoj klimi naprosto nije mogao udomaćiti. A i kako će, kad je ona po svoj prilici jedna od rijetkih pozitivnih anomalija modernog svijeta? Česti su primjeri o “lakotnosti i raskoši života u dijaspori”, a Mira je upravo taj isti život, a možda i fizičku distancu od Balkanskog poluotoka iskoristila u svrhu progovaranja o svemu onome što Balkan, odnosno ex-Yu države čini državama nekog sedamnaestog svijeta – svijeta koji nije vrijedan spomena. Povremeno se vraćala u Hrvatsku, apsolutno čista srca, nakon javnog linča kojeg je pretrpjela u devedesetma, ali nikad kasnije nije iskakala s jumbo plakata ili dobivala uloge u filmovima režimskih redatelja, poput jednog ‘neponovljivog’ koji je nedavno snimio biografski film o generalu kojeg ni taj general osobno nije htio pogledati. Mira Furlan svoj trag je ostavila na globalnom platnu, na globalnoj pozornici.
Tako da – da sebi ne lažemo – njen odlazak samo je jaki podsjetnik da mrak devedesetih s ovih prostora nije nikud otišao. Mirin odlazak bio je jaki bljesak izvana koji nas je samo podsjetio da u tom mraku i dalje čamimo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
