INmusic 2012 – koliko para, toliko muzike

Završio je sedmi INmusic. Uz svu količinu halabuke, nježnih hipstera, grlatih maturantica, sisatih studentica i kabadahija svake sorte završio je prilično tiho. Nitko od nas neće danima prepričavati doživljeno, neće to biti jedan od onih festivala o kojima će te ćakulati s muzičkim snobovima, a sigurno nećete s nostalgijom odlijepiti plakat s izvođačima i zakeljiti ga na zid sobe, tik do Tere Patrick.

New Order na INmusic Festivalu 2012 (Foto: Tomislav Sporiš)

Ako se držimo kockarskog principa, igrate s kartama koje dobijete, a karte za INmusic su, ove godine, predstavljale portal u nekakvu skromnu muzičku planetu, ograničenih mogućnosti, gdje je Gorillaz Sound Sytem glavni protagonist večeri. U samom prologu da kažem i sitnicu o toj maloj prijevari zbog koje smo se slatko nasmijali životu. Festival koji se busa rame o rame s najjačim europskim ne smije si dopustiti organizacijski tipfeler u kojem će glavni akter večeri na glavnom stageu glavnog hrvatskog festivala biti slušaona.

I pustimo sve one glupaste priče o zemlji organiziranog kaosa i popa iz kojeg su nastali Gorillazi – četiri postapokaliptična noise pionira i njihovom Sound Systemu koji širi riječ. Nastup, doduše, jest bio postapokaliptičan, a vizualni materijal koji se puštao s video walla može iznijeti priču jedino ako ste na drogama. Ako pripadate organizacijskom odboru i ako već jeste ujahali u cipele većih europskih festivala onda mi je potpuno jasno i da se morate kopirati s njihovom dinamikom, financijskim kapacitetima i željom da impresionirate. Međutim, pričamo o Hrvatskoj. Ovdje smo svi sretni ako ne kamenuju Megadeth.

Nulti dan je zbog skromnijeg line upa bio pogreška, a GSS je “fill up” bend. Popunjava program, ne održava ga. Primjerice, na Heineken Jammin’ Festivalu koji se od 5. do 7. srpnja održava u Milanu, GSS je prigodno pozicioniran u “late night show” debelo nakon što zadnji izvođači, u ovom slučaju Enter Shikari i Seether, završe sa svirkom. Da, Enter Shikari i Seether. Toliko o tome.

Što se ostalih izvođača te večeri tiče, Let 3 je standardno dosadno dobar. Znate što očekujete, avangardnu rock udaračinu, 1, 2, 3, izgubljeni!, malo perja i paperja, dlakave gorštake Prlju i Mrletai to je manje – više to. Dečki su uskočili u posljednji vlak za Jarun i posao obavili na korektan način. Na Hervea Saltersa, odnosno General Elektriks sam bacio oko nekakvih desetak minuta, a onda otišao popušiti nargilu u šator.

Dan drugi. U glazbenom smislu i jedini dan koji se može nositi s prethodnim festivalskim line-upom InMusica. Ponajviše iz razloga što bi New Order imenom nosio i Zemlju na leđima. Gillian Gilbert vratila se u bend nakon deset godina stanke, Peter Hook se naokolo zajebava s nekim kvazi – glazbenim projektima, a Sumnerove su jednostavne gitarske linije i barokni vokal naprosto sveprožimajući. U skladu s romantičnim synthpopom nebo iznad Jaruna poprimilo je drukčije konotacije. I ne, nije mi smetao na silu izveden “Isolation” ni “Love Will Tear Us Apart” odsviran po principu volje publike, ne i izvođača. Prvi put ih čujem uživo i koliko god mi pričali o njima kao o pionirima, što uostalom i jesu, utjecaj Kraftwerka je tu, leži u tom elektronskom varivu kao začin. “Trans – Europe Express” dobio je svoje zašto. U svakoj ne-gitarističkoj dionici osjeća se mehanički princip krautrocka. Međutim, ono što New Order čini drugačijom lozom jest melting pot njujorške elektronske mash – up kulture ranih 80-ih, tjeskoba mančesterske post – punk scene i DIY principa Joy Divisiona. Drugim riječima, New Order može poroditi govno i biti će zlatno.

Što reći o Gogol Bordellu? Neki naš genijalac je negdje napisao da zašto Gustafi ne mogu biti hrvatski Gogol Bordello. Štajaznam, zašto Mladen Bodalec ne može biti hrvatski Bruce Springsteen? Bordello je zajebancija, fešta i nema nekog velikog smisla davati im umjetničku konotaciju baš kao što nema smisla iz nekog kulturno – sociološkog aspekta sagledati njihovu gypsy punk revoluciju. Servirali su točno što se i očekivalo. Bakanalije kojim je dirigirao njihov orkestar predvođen Eugenom Hutzom koji me neodoljivo podsjeća na Franka Zappu. Čini mi se da obojica posjeduju tu neku sinergiju kurcobolje, originalnosti i ekscentričnosti. Uglavnom, Bordello ionako ozbiljno shvaćaju samo na Balkanu upravo kao i Kultur Shock. Preko Bare predstavljaju samo simpatičnu i rentabilnu atrakciju na kojoj se može okrenuti i dobra lova. Iako su u početku izdavali albume pod pokroviteljstvom nezavisnih labela poput Rubricka, nedavno su potpisali sa Columbijom koja je u vlasništvu Sony Music Entertainmenta. Toliko o “Ciganima”. I nezavisnom punku.

Dan treći. O Mando Diau i Franzu Ferdinandu slobodnjački ću pisati u istom kontekstu budući da mi jedan i drugi ne predstavljaju ama baš ništa. Ferdinandi odavno nisu vrući bend, možda mi je malo žao što ih nisam pogledao prije par godina dok je svaki drugi klinjo imao ili crveno – crni pulover iz “Do You Want” spota ili majicu s etiketom drugog albuma. NME im je 2005. dodijelio laskavu titulu najboljeg live banda, a oni u subotu u konačnici i jesu pokazali da su stadionska grupa koja u 2012. godini ima nekoliko garažnih poskočica koje u najboljem raspoloženju mogu podsjetiti na Sonicse, baš kao i Mando Diao. U slučaju da potonji sinoć nisu odsvirali “Gloriu” i “Dance With Somebody”, hitove s kojima smo silovani zadnje dvije godine, vjerujte da i ne bi primjetili neku veliku razliku u pristupu. Ferdinandi su na video – wallu projicirali i sliku Gavrila Principa aludirajući na istoga kao na ubojicu Franje, iliti Franza Ferdinanda. Malo sam se nasmijao u sebi dok sam razmišljao o činjenici da se to u Lijepoj Našoj moglo shvatiti u potpuno krivom kontekstu.

Ostaje mi se nadati nekom, ne boljem, nego bogatijem vremenu. Nakon gubitka glavnog sponzora, organizacija je plesala po ledu, ali valjda i učinila dobar posao u uskom i siromašnom manevarskom prostoru. Nekakvih 15-ak tisuća ljudi zahvalnih na onome što imaju, ipak se dobro zajebavalo i morali su, jer ponedjeljak nosi povratak u stvarnost koja je siromašnija i od festivala.

Saznajte više:

Galerije (Tomislav Sporiš):

INmusic Festival – drugi dan, 30. lipanj, Jarun, Zagreb

INmusic Festival – prvi dan, 29. lipanj, Jarun, Zagreb

INmusic Festival – nulti dan, 28. lipanj, Jarun, Zagreb

Reporti (Lana Brčić):

Prvi dan INmusica – pobjeda nostalgije

Nulti dan INmusica bio je, u najmanju ruku, so far, so…ako ne ‘good’, a onda barem ‘O.K.’

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X